Primabloggerina

Prijedorsko slobodno kino, utisci, izvinjenja, objašnjenja, prijedlozi :)

2012-02-12T06:05:00.000-08:00

Drage građanke i dragi građani

Prođe i premijera filma “U zemlji krvi i meda” kao evo skoro i drugo prikazivanje. Sve u najboljem redu, onako kako dolikuje razumnim ljudima. Vama svima dugujem jedno izvinjenje koje ću zajedno sa opisom sinoćne večeri te utiscima pojedinih učesnica i učesnika prenijeti u drugom dijelu ovog teksta.

Molba

U ovom trenutku molim vas sve, a pogotovo one koji imaju veću moć u prenošenju informacija da prenesu koliko je dalje moguće ovaj uvodni mali pregled Dnevnika 2 RTRS-a prikazanog noćas u 19:30. Cijelih pola sata dnevnika posvećeni su ničemu drugom osim propagandi. Samo slijepa i gluva osoba to ne mogu vidjeti. Najupečatljiviji dio je prenos utisaka s premijere Andjelininog filma u Berlinu. Ovo je i moj apel, moj vapaj, preklinjanje spinerima koji rade za režim da pokušaju pronaći ljudskosti u sebi i da napuste službu kojoj su se posvetili. Ovo sve do sada je rad u službi Zla! Potpuno sam ubijeđena da bi se sve u ovoj državi promijenilo da umjesto laži u vijestima gledamo poruke ljubavi, suživota, zajedničke sreće i patnje. Otkud potreba i uvjerenje da ćemo stalno i iznova “pušiti” razne gluposti i laži, poput one takođe sa jučerašnjeg Dnevnika 2 RTRS-a koja otprilike kaže: “ U federaciji snježni kolaps, u RS sve u redu”. Ljudi, pa tek prije nekoliko dana smo vidjeli da je u Nevesinju hiljadu krava zarobljeno u snijegu bilo!

No vratimo se na jučerašnje izvještavanje o filmu. Kompletan Dnevnik 2, to najstrašnije propagandno oružje i službeno glasilo SNSD-a možete pogledati ovdje: http://rtrs.tv/av/player.php?id=16937&x=1

Prilog s Berlinalea otvara se voditeljevim naglašavanjem cijene za intervju s Andjelinom uz koji nam prenosi da je film u Berlinu “izviždan”. “ Za samo 2500 dolara mogli ste dobiti petominutni intervju” kaže voditelj, sukladno duhu kolektivne mizoginije koja je sigurno jedan od glavnih prikrivenih razloga za mržnju prema ovom filmu.

Potom slijedi nešto neobično i, mogla bih reći, jedan prvi “kiks” u ovom propagandnom izvještavanju, greškica koja se, gledam jutros, pokušava ispraviti. Uzete su tri izjave, dvije prevedene jer uzete od stranaca i jedna “domaća”. Problem je što u prve dvije znamo i vidimo s kim pričamo, navedena su imena i zanimanja koja odaju koliku-toliku profesionalnost i upućenost u film uopšte. Treći “utisak” daje anonimna gledateljka, i gle čuda, govori srpski. Takođe, za razliku od prve dvije izjave koje su, podvlačim, krajnje napregnuto i na silu prevedene kako bi poslužile propagandnoj svrsi, ona izjavljuje: “Film mi se uopšte nije svideo zato što je veoma veštački, znači tako ga doživljavam na svakom nivou”. Ne znam ništa o prirodno napravljenim filmovima niti niveliranim doživljajima, samo vam mogu reći dragi moji i drage moje da sam nakon što sam ovo čula oslijepila na lijevo oko na par minuta. Sad sam ubijeđena da se RTRS negdje dohvatio misteriozno zagubljenog Gebelsovog priručnika “ Algoritmi za uspješno kodiranje anti-inteligencijskih poruka”.

Greška o prikazivanju dva prva imena i anonimnosti treće osobe uočene su poslije Dnevnika te je snimak istog postavljen na gore vam linkovanoj TV arhivi sa sad u potpunosti izbrisanim imenima sva tri davaoca izjava.

Gledaoci i gledateljke, oni/e što plaćaju RTV taksu (u novcu ili domaćim životinjama) očekuju poslije ovih “moćnih dokaza o lošem kvalitetu filma” da se napokon pojavi snimak sale u kojoj svi zvižde i pljuju po filmu. E šipak. Ono što slijedi je još jedno, dakako anonimno viđenje filma i njegova kvaliteta te ponavljanje već rečenih gluposti. Akcenat se stavlja na to da je ovaj film “humanitarni” i da je “aktivistički pamflet”. Slijedi snimak pitanja publike sa pres konferencije. Od stotine prisutnih prikazano nam je samo pitanje koje Andjelini postavlja “neko iz publike, valjda strankinja isto” a koja je pita o tome da li se broj od pedeset hiljada silovanih žena odnosi na sve žene u BiH, zašto nisu prikazani i vojnici druge strane te ko je pomagao u pisanju scenarija. Nažalost RTRS-a, nisu postojali pogodni sinonimi da se Andjelinin odgovor zabašuri i prikaže puno drukčijim od onog što je ona rekla i što stalno ponavlja: broj se odnosi na sve žene žrtve silovanja u BiH, film je o svim žrtvama u BiH...

Potom slijedi odgovor Rade Šerbedžije, koji kao u nekom vicu o plavušama, kaže (viciziram) : “ Pa đes' vid'la u srpskom logoru obilježja druge vojske?”.

Na kraju, BAM! Anonimna, revoltirana “strankinja” iz publike koja se jedina Anđelinu usudila izviždati (vjerujemo u to iako nismo vidjeli) radi za RTRS!!! Ona ponavlja subliminalnu (ma ajde) poruku da je Andjelina prostitutka i da je svi mogu imati al' eto oni, iz RTRS neće, budući da se radi o lošoj robi. Ja sam prešla šezdesetu i u ovakvim situacijama padaju mi na pamet samo dobre stare izreke i poslovice, kovane vijekovima i bremenite istinom: KO O ČEMU KURVA O POŠTENJU!

Izvinjenje

Kada sam revoltirana i razočarana napravila event na fejsbuku za premijeru Andjelininog film u RS nisam ni sanjati mogla kakvu će prašinu to podići. Probudila sam se s trocifrenim zahtjevima za prijateljstvo, hiljadom poruka podrške i prijetnji te obavještenjima koja od tog dana više i ne čitam. Da li sam se uplašila? Jesam. Da li mislim da sam napravila glupost? Ne. Moj cilj da se javnosti pošalje poruka da nećemo svi, pa makar nas bilo “na prste jedne ruke”, podlijegati propagandi je ispunjen. Pokrenute su diskusije, javile su se osobe koje su htjele pokrenuti istu inicijativu. Preko svojih saradnica se javila čak i Andjelina i ponudila dozvolu za prikazivanje filma kako sama ne bih imala problema sa zakonom. I još prije premijere sam zamoljena da kopiju filma zasad ne dijelim drugima. Skrenuta mi je pažnja na to da je jedna stvar “skinuti” film koji je neko drugi postavio a sasvim druga “postaviti” isti i staviti na raspolaganje drugima, u zakonskom smislu. Budući da sama nemam kapacitete da bilo šta skidam ili postavljam djelovala sam preko prijatelja i prijateljica koje ipak dalje nisam htjela zavlačiti u zakonske zavrzlame i tjerati ih da se žrtvuju u moje ili bilo koje ime. Zašto kad ima i drugih načina. Ovo je dakle odgovor svima onima, nestrpljivim, znatiželjnim i slobodnim građanima i građankama koji/e su film htjeli/e pogledati ali nisu bili blizu Prijedoru juče.

One razočarane jer ih na kraju nisam “pustila” na premijeru takođe molim da mi oproste. Kad sam postavila event, ponavljam, nisam očekivala toliko medijskog praćenja. Na kraju, iz straha, film sam juče i danas pogledala samo sa provjerenim i najprovjerenijim osobama. Oni sami radije su ostajali anonimni te stoga nismo dopustili ni pristup novinarima. Jednima od njih poput Al Jazeere, ORF-a, i NoveTV se izvinjavam i obećavam da će, ako se ja budem pitala, biti pozvani na kućne premijere u Banjoj Luci i drugim gradovima u RS. Dnevnom Avazu se ne izvinjavam. Njih nikad ne bih pustila u svoju kuću, oni su “isto sranje drugo pakovanje” (opet ja i moje penzionerske fore). Ne može se dragi moji i drage moje jedan dan biti homofobni đubretarski list a sutra fol štititi građanske slobode al' “kod komšije”. Jesmo sad svi zaboravili Sarajevo Queer Festival i torturu kroz koju je, između ostalog zahvaljujući i vama, prošlo udruženje Q i svi posjetioci i posjetiteljke festivala? Sad su RS i Dodik veliki cenzori a vi kolijevka demokratije i ljudskih sloboda? Jah, u limburgu.

FTV-u se isto tako ne izvinjavam što ne odgovorih na pitanja za intervju za jučerašnji federalni dnevnik. Manje ste homofobični ali ste nažalost ista propagandna mašina poput RTRS-a te vas stoga s podjednakom žestinom prezirem.

Posebno izvinjenje neustrašivim studentima i studentkinjama Filozofskog fakulteta u BL (ne svima, “na prste”) koji/e su se prvi/e javili/e da dođu na premijeru i koji/e su i u drugim prilikama u stanju potegnuti u Prijedor i dati nam podršku. Oni su so ovoj zemlji. Pozivam ih međutim da i u Banjoj Luci organizuju premijeru. Niko u ovoj zemlji ne može i neće biti slobodan dok je inteligencija u okovima.

Andjelini

Ako su istinite priče o tome koliko si uložila i koliko zaradila od ovog filma onda te mogu slobodno zamoliti da isti što prije staviš online, na raspolaganje svima i potpuno besplatno, do uloženog novca ionako onda nikad nećeš doći. Imaš muža s najboljom guzom na svijetu, predivnu djecu, super karijeru, brdo para, izgledaš k'o bomba...što se mene tiče jedino što ti fali jest upravo ovaj natčovječanski potez.

Premijera

Prvo prikazivanje filma “U zemlji krvi i meda” u BiH prošlo je u savršenom redu. Pojedinačne utiske možete pročitati dalje dole. Što se mene tiče film je sigurno puno bolji nego što je “prikazan” u našim medijima. Još jednom se potvrdila moja stara teza da je naš najveći problem taj što nemamo mjeru. To je i najveći problem kod spinovanja i tu se javljaju početničke greške. Jedno od zlatnih pravila spinovanja kaže: nemoj pretjerati! Kad s toliko žara i s tolikom upornošću pljujete po nekom filmu i osporavate mu sve onda se igrate s očekivanjima prosječnog gledaoca odnosno prosječne gledateljke, i ne samo. Kad jednom do njih dopre inkriminirani materijal ( u ovom slučaju film A.Džoli) i kad isti ne ispuni njihova očekivanja (ona koja ste im vi nametnuli) te kad shvate koliko je manje maligna poruka koju im šalje šta će se desiti? Poljuljaće im se vjera u istinitost vaših poruka. Još kad Džolijeva pusti film online...

Svoje utiske u film detaljno ću iznijeti u zasebnom tekstu. Ukratko mogu reći da je puno manje loš od onog što sam očekivala. Tu je opet krivica medija koji su, htjela ja to ili ne, uticali i na mene i spustili vjerovatno moja očekivanja do razine s koje se moglo ići samo ka gore. “Strašne scene” nisu ništa manje strašne od onih u “Lepa sela lepo gore” na primjer. Film je “antisrpski” koliko i “Turneja”, “Parada” i “Život je čudo”. U mnogim je aspektima je šablonski a meni lično zasmetalo je što se po ko zna koji put žrtva bavi umjetnošću i kulturno je vazdignutija od zlikovca koji je uz to i prilično neprivlačna pojava. No kako rekoh, o tome više detalja poslije. Sad ću vam prenijeti, nešto po sjećanju nešto po zabilješkama ,različite utiske ostalih gostiju i gošći:

Goran Ć. 31 godina

Ne znam stvarno oko čega se digla ovolika halabuka. Film je žvaka i ako je već antisrpski sigurno neće dati nikakvog efekta budući da ga niko neće shvatiti ozbiljno. Drago mi je da sam ga pogledao.

Zoran Z. 25 godina

Meni je film pretužan. Još tužnija mi je situacija u kojoj mi i nakon 20 godina ne možemo jedni drugima oprostiti, otvoreno pričati o pojedinim stvarima i gdje smo nažalost i dalje tema holivudskim početnicima.

Branko Z. 27 godina

Ajme jest film antisrpski. Kad ga vide Obama i svijet ima da hitno narede bombardovanje cijelog Balkana. (smijeh)

Adis Ć. 32 godine

Ja u potpunosti razumijem zašto se film vidi kao antisrpski. Naravno kao neko ko živi u RS želim imati pravo da ga svejedno pogledam. Isti zločini su se dešavali i na drugoj strani i da se u filmu radi o bošnjačkim zločinima situacija bi bila još gora kad je cenzura u BiH u pitanju. Mi Bošnjaci imamo ekskluzivu na status žrtve i svako diranje u isti se smatra najgorim prestupom.

Mirjana B. 17 godina

Film je tužan a ja imam pravo da gledam šta hoću u svojoj kući.

Igor S. 31 godina

Bolji je nego što sam očekivao no i dalje mislim da je film više antikvalitetan nego antisrpski. U isto vrijeme, žalim slučaj, mislim da je film bolji od mnogih domaćih ostvarenja koja smo svejedno imali priliku gledati u našim kinima.

Ishak B.Š. 44 godine

Jako dobar film i drago mi je što sam ga imao priliku gledati. Nadam se da će ubuduće neko zaista simiti film u kom postoje samo žrtva i zločinac i gdje se nećemo moći pozivati ni na čiju drugu stranu. Mislim da je to moguće.

Vladimir B. 25 godina

Film je najobičnije smeće i ovoj glupači od Anđeline poručujem da mi pošalje 13 miliona da joj ja snimim pravi nepristrasni film o ratu u BiH. Zvao bi se “ U zemlji kurvi i međeda”, bio bi hard core pornić, dvosatne orgije u kojima se Srbi, Bošnjaci i Hrvati jebu do iznemoglosti.

Sladja N. 30 godina

Andjelina napravila tužan film, naši mediji pretužan a meni sve i dalje komedija.

U nastavku dana smo pod utiskom nikotina, alkohola, dobrog raspoloženja i blage paranoje ( malo prije premijere dobila sam informaciju da se “planira moje hahahahahaha hapšenje) razrađivali Vladin scenario za “U zemlji kurvi i međeda” koji ćemo, čim Anđelina napusti naš medijski prostor, dati na čitanje i otkup bogme.

Fotka postavljena i na moj FB profil s pozivom da se taguju svi/e oni/e koji su za to da imamo slobodu da sami odlučujemo o tome šta ćemo gledati i kako ćemo pogledano razumjeti

Ekonomska politika, objašnjena uz pomoć dvije krave

2012-02-10T13:18:00.000-08:00

(autorka Susanne Illhardt. Dopunjeno izdanje ja sama gazala)

Demohrišćan

Posjedujete dvije krave. Vaš komšija nema nijednu. Vi ćete svom jadnom siromašnom komšiji pokloniti jednu od svojih krava. Potom ćete se kajati što ste to učinili.

Socijalista

Posjedujete dvije krave. Vaš komšija međutim nema nijednu. Vlast će uzeti jednu vašu kravu i dati je vašem komšiji. Vi ste primorani osnovati zadrugu kako biste komšiji pomogli u održavanju i brizi oko živinčeta.

Socijaldemokrata

Imate dvije krave. Vaš komšija nema niti jednu. Vi se osjećate krivima zbog svog uspješnog života. Zato izaberete ljude u vlast koji će vaše krave oporezovati. Da biste platili sve poreze moraćete prodati jednu od krava. Ljudi koje ste izabrali uzimaju ovaj novac, kupuju jednu kravu i doniraju je vašem komšiji. Vi se osjećate kao pravednik. Udo Lindberg pjeva za vas.

Liberal

Imate dvije krave. Vaš komšija nema nijednu. Pa šta?

Komunista

Vi imate dvije krave. Vaš komšija nema nijednu. Vlast vam oduzima obe vaše krave, muze ih i prodaje vam mlijeko. Satima stojite u redu za mlijeko. Kad ga na kraju dobijete, kiselo je.

Kapitalist

Imate dvije krave. Vaš komšija nema nijednu. Prodajete jednu kravu i kupujete bika za rasplod kako biste napravili stado. Vaš komšija i dalje nema kravu.

EU – birokratija

Imate dvije krave. EU vam uzima obe i za to plaća odštetu, potom jednu muze a drugu ubija i plaća vam odštetu a mlijeko prosipa u Sjeverno more.

Britanski sistem

Imate dvije krave. Obe ludilo!

Francuski sistem

Imate dvije krave. Štrajkujete jer želite imati tri. U vrijeme za ručak odete na ručak. Život je lijep.

Italijanski sistem

Imate dvije krave ali nemate apsolutnog pojma gdje su. Dok ih tražite naiđete na jednu prelijepu ženu. U vrijeme za ručak odete na ručak. Ah, život je lijep.

Američki sistem

Imate dvije krave. Jednu prodajete pa je opet kupujete ali je otplaćujete na leasing. Osnivate AD i primoravate obe krave da daju četiri puta više mlijeka. Čudom se čudite kad jedna od njih crkne. Sazivate pres konferenciju i saopštavate kako “smanjujete troškove za 50%.” Vaše akcije rastu.

Njemački sistem

Imate dvije krave. Upotrebom najnovije genske tehnologije redizajnirate ih, postaju plave, piju hektolitre piva, daju najfinije mlijeko i trče 160 na sat. Na žalost, zahtijevaju 13-nedjeljni godišnji odmor.

Ruski sistem

Imate dvije krave. Ipak uspijevate ih izbrojiti pet. Popijete još vodke i gle čuda, ima ih 42. Popijete još malo kad ono samo 12 ostalo. Razočarani, zaboravljate na brojanje i krave i otvarate još jednu flašu vodke. Dođe mafija i uzme vam sve krave, ma koliko da ih ima.

Japanski sistem

Imate dvije krave. Genetskim modifikacijama smanjujete ih na deseti dio njihove stvarne veličine. Pri tom, mlijeka daju dvadeset puta više nego na početku. Vrijeme je da osmislite cool crtić s vašim kravama, nazovete ih Kravemoni i učinite poznatim cijelom svijetu.

Švicarski sistem

Raspolažete s pet hiljada krava od kojih niti jedna ustvari pripada vama. Vi se brinete samo o tuđim životinjama. Kad i koliko muzete kravu, to ne govorite nikom.

BiH sistem

Nemate kravu. Čekate da vam je pokloni vlast. Čekate da vam je poklone stranci. Čekate da vam je vrati komšija. Rastu vam rogovi.

Srbijanski sistem

Nemate kravu. “Ma ko nema kravu bre?!!!”

Hrvatski sistem

Imate kravu. Pravite se da nemate kravu i gušite se u kreditima kako biste to napokon dokazali.

RS sistem

Nemate kravu, ni vi ni komšija. RTRS kaže da imate kravu. Šta ćete, bolje da imate nego da nemate!

FBiH sistem

Ni vi ni komšija nemate kravu. FTV kaže da čim stane rat i Srbi prestanu s napadima dobiće svak po dvije krave.

SHIZOFRENI POKLIČ

2012-01-30T11:37:00.000-08:00

Braćo!!! Sestre!!! Svi na noge! Oće da nam je ukinu!!!

Gospode!!! Pomaži i Ti, Ti koji Srbe uvijek dijeliš samo na pozitivce, i ti Gospode ustani i ne daj je! Jer o Gospode, zar ne znaš i ne vidiš i ti! Zar i ti spavaš dok sa svih strana

OĆE DA NAM JE UKINU!!!

Ubij ih Gospode dabogda!

Najprije ubij onu kurvu holivudsku Anđelinu Džoli. Ona je Gospode, pozivala da nam je ukinu. I da je samo pozivala Gospode, nego je i film crn da crnji ne može biti protiv Srba snimila. Kobajagi su se i Majke Srebrenice bunile na film. Al' sve smo prozrijeli, neće im rabota. Sve smo vidjeli i shvatili, shvatili da je sve dio zajedničke zavjere da se ONA ukine. Vidjeli smo jer ti nam Gospode otvori oči. A Tesla nam dade struju da vidimo. A ona i ne zna ko je Nikola Tesla! Aman Gospode kolika li joj je pamet! Pa da njega nije bilo ne bi bilo ni njenog filma, ni kompjutera, niti bih ti ja mogla ovu kletvu pisat! Crna Anđelina, jahačica grobova (ništa nije slučajno!)* namjerila se, u predugačkoj koloni sličnih napasnika, predstaviti Srbe negativcima. Gdje je bila kad je naš general onoj muslimanskoj sirotinji u Srebrenici hljeba i čokoladica dijelio? Što o tome ne snimi film? Ili jel ima đe u svijetu neki negativac da 'nako pramenove zna izvući k'o naš voljeni Radovan Dabić? I malo i veliko zna da se to može samo uz Božju pomoć i uz tihovanje!** Oće Anđelina filmom da sruši onu pozitivnu predstavu što je naš Vojo – intelekt***, već godinama u Hagu gradi. Jel to planirala Anđa prikazati negativcima Srbe, ljude poput Tome Nikolića za kog je cijeli svijet čuo da je izveo gandijevski poduhvat. Omrsio se Tebi za ljubav Gospode i zarad našeg naroda, a indirektno i da sa sačuva naša i da je ne ukinu! Omrsi se na jaje...****

Ubij Gospode dabogda i onog Nikolaidisa! Oće ne samo nju da ukine, presvijetlu, prestaru mješavinu stilova, nego na mržnju poziva! Da se opet našim knezovima sijeku glave! Eh da je Milošević živ! Dobio bi otkaz prvo on pa onda i onaj direktor biblioteke što ga podrža! Eh da je živ Đinđić, eh da je živ Stambolić...

Ubij posebno, bar triputa, onog Jovanovića, o Gospode! Kakav je to izrod od Srbina, Lazar bi se posramio a možda i Jovan Zmaj. On NJU Gospode uvrijedi rekavši da je ONA genocidna podvlačim tvorevina i da su svi njeni tvorci osuđenici za ratne zločine! Izjedem mu logiku Gospode! Pa gdje to ima da se optuženici zovu osuđenicima? Ubij Gospode ovu zapadnjačku mimikriju i osudi je na vječne muke, edabi nam ONA ostala sačuvana i čista kako i treba da bude Božija država.

Braćo moja i sestre moje! Oprezni budite, ne spavajte! Na svaki poklič na noge se dignite. Pustite kraju poslove, svršiće se sami k'o što već decenijama jesu. Ne trčite za skupim autima, dobrim stanovima, edukacijom, masnim sirevima, pršutama i svim onim što si ionako ne možete priuštiti. Radije stanite u odbranu NJE, jer je ONA:

JEDINA, NAJLJEPŠA, ČISTA, BLISTA, TESLINOM STRUJOM OSVJETLJENA

(shizofreni obrt)

... do pola uređena k'o Banja Luka a od pola će biti, samo da Federacija vrati dugovanja pa će nam svima krenuti, al' inače smo pravo razvijeni da ne možemo biti razvijeniji samo nam eto šteka sve porad tih 50 miliona. U Prijedoru, živa istina, ljudi se počeli i sprdati. Tako viče jedan moj komšija drugom: “Šta je Sale opet alnaser?” (Saletov golf dvica neće da upali). “Ma jes' jeb'o mater! Moram novi uzimati, samo čekam da Federacija ove pare uplati!” (Smijehom odjekuje ulica i obratno). Drugi primjer čula sam naravno u roditeljskom komšiluku: “Stole Bog te neubiće (glagoli u psovkama nejebicama pišu se spojeno, op.a) jes' uz'o brašna?!”, viče na komšiju Stolu žena mu Danica. “ 'Oću ženooo, čim Tihić pare uplati!”, odgovara teturajući Stole.

A ima i onih za koje nisam sigurna prema kome su okrutni i do koje su mjere nebulozni: “Eee, ljudi, htio Božo ubiti Dodika! Al' nije Federacija još para uplatila!”

Eto šteka i atentat na predsjednika koji ne samo da nije uspio nego je cijela akcija zaista ličila na trećerazredni neprofesionalni pokušaj nekog nezadovoljnika kojem su upravo nedostajale pare. A nanio čovjek oružja, nije da nije. I fol se pitaju koga je “htio” ubiti? Trećerazredni (pa makar i izrežirani) atentati namjenjeni su trećerazrednim političarima. Zna narod i čita kodove pa se i atentati sukladno ukusima režiraju. A narod stvarno sve zna. Al' za svaki slučaj neka tu Dnevnika RTRS-a da ga svakodnevno podsjeti da 'OĆE DA NAM JE UKINU.

Mater vam propagandnu, da hoćete da mi uslišite samo jednu molbicu pa da učinimo za “Srpsku” više nego svi vi govnari svih godina zajedno? Hajde da jedno nedjelju dana umjesto: OĆE DA NAM JE UKINU! narodu ponavljamo sljedeće:

ne bacajte smeće u prirodu, priroda se isto nalazi u Republici Srpskoj i Republika Srpska u prirodi. Tim više ako je stvarna, nedjeljiva, neuništiva, neukidiva!
“neću, nemam, nisam, nemoj” se piše spojeno, “ne dam” i ostale negacije odvojeno!!!
samo JA BIH i niko više H na ovoj planeti

Za početak opetujte bar ovo. Probleme tipa “Piši te”, “voli te se”, “moguli date pitam”, “bijo, učijo, radijo” i ostalo ćemo druge godine!

Doduše, NJEN (u suštini njegov - Milin) koncept opstanka je toliko glup da postoji bojazan da će se ukinuti sama jednom kad narod usvoji gorepomenuta pravila odnosno razbudi par uspavanih sivih ćelija i tako zaista napravi jedan evolucijski iskorak.

*tipično za glupu nacionalističku kučku u čiju se ulogu stavljam nedoučena sam i poznajem stvari površno te brkam Tomb Raider sa Tomb Rider te pravim jadne aluzije u pokušaju da budem pametna. Ovu crtu idiotluka često uočim kod neki pravoslavnih komentatorica mojih napisanija koje se trude da me “pobiju argumentima”. U pozadini se iščitava ništa drugo do potreba da “dokažu” kako se može biti i dobra housewife i načitana i učena žena te kako to Crkva, štaviše, podržava. Ja, uprkos njima i dalje vjerujem da je to stvarno moguće.

** srpska yoga. Uspješno lansirana kao srpski brend od strane izvjesnog Dabića za kojeg su kasnije protivno njegovoj višegodišnjoj volji utvrdili da je haški optuženik Radovan Karadžić. Tihovanje je inače jedna u nizu gluposti kojoj pribjegavaju propale nacionalističke vođe edabi poslali poruku o svojoj duhovnoj povezanosti s narodom i Bogom. Jedan od simptoma mesijanskog sindroma. U Dabićevom slučaju prije bi se moglo reći da je tihovanje bilo njegovo što tiše prđenje dok je maskiran uticao zatvoru i pisao šta drugo nego poeziju i prozu u kojoj je ječilo sve a tihovali originalnost i talenat.

***Fanovi Vojislava Šešelja najviše vole da pričaju o tome kako je on neizmjerno pametan, kako je dobijao same desetke na fakultetu, kako će sve da ih sjebe tamo u Hagu jer je super pametan, kako je napisao more knjiga i kako se razumije u sve. Omiljena im je anegdota o Šešelju i Titu. Ako se dobro sjećam ide to nekako ovako: Šešelj taman doktorirao pa mu Tito, predsjednik države o čijem je trošku ovaj doktorirao, priđe da mu čestita riječima: Čestitam doktore. Na to je Šešelj, mangup, uzvratio: Hvala majstore! To je tobož tako duhovit odgovor koji svjedoči o Šešeljevoj inteligenciji. Vele da ja poslije te uvrede Tita završio u zatvoru zbog tada postojećeg verbalnog delikta. Dakle tad je bio pametan pa je zaglibio u zatvor a i danas je nadmudrio cijeli “Zapad” pa čami već godinama u zatvoru. Mislim radikali su baš radikalni.

**** uličari u Prijedoru za ovakve slučajeve još uvijek koriste, po meni, jako prigodnu terminologiju nastalu devedesetih. Njihovim jezikom kazano Tomislav Nikolić se ovim neuspjelim poduhvatom IŠČIRIO DO JAJA. Jedna moja bratanica pak, koja je inače više vremena provodila na selu baratala je isto tako ubitačnim poređenjima koje ću takođe primijeniti na slučaj štrajka glađu Tomislava Nikolića: PROS'O SE K'O KANTICA KUPUSA!

Spektakl

2012-01-10T05:48:00.000-08:00

E, juče smo se igrali nekih igrica. Tipa gledali smo TV i ajd kao da se takmičimo u nečemu. Tako mi odmalena. Sjedimo besposleni na terasi i brojimo bijela i crvena auta pa ko pobijedi. Juče smo na primjer igrali igricu zvanu “republika srpska”. Može igrati kol'ko oće ljudi. Bit je da uzmeš daljinac i u 3 minuta vremena (može i duže ako je manje igrača) prebacuješ s nekog drugog kanala na RTRS. Svaki put kad prebaciš na RTRS ako u tom trenutku ne začuješ “republika srpska” gubiš poen. Igrali ja, Gara, Nidže, Miha i DJ. Pobijedio Miha naravno. U 3 minuta vremena prebacivanja s nekog kanala na RTRS skupio 667 bodova odnosno 667 puta se čulo u 3 minuta “republika srpska” na tom kanalu. E sad, Miha je Njemac i tvrdi da se kod njih zadnji put toliko puta u toku dana čulo “Njemačka” 1943. godine. Isto tako veli da danas, nijedna ozbiljnija TV stanica u Njemačkoj ne bi pustila, ali nikad, onu našu pjesmu o Srpskoj a kad bi je preveli i umjesto “Srpska” pjevali “Njemačka”. Veli bi jedino kad bi se šprdali. A mi svi slušali i mislili ma šta zna on, jesmo ih naprašili u onom ratu, i tako dalje.

Elem, pošto je bilo ostalo dosta vremena do multimedijalnog spektakla kojeg smo ustvari cijeli dan čekali igrali smo još jednu igricu. Nađete intervju s Predsjednikom, bilo koji urađen juče, ili pak neku emisiju na RTRS, tipa “Srpska danas”. E sad, čim krene intervju ili emisija vi prestanete disati i imate pravo ponovo udahnuti samo kad se opet spomene Republika Srpska. Sinoć smo se siti nadisali i to toliko da nam je dosadilo pa smo brzo pravila promijenili: ne udiše se vazduh nego THC brate. Predsjednik “republika srpska” a mi “ssssssssc”, on ope' a mi ope', on ope' i mi poklopimo. Nije se dalo DJ-u više motati. Napušili smo se Republike Srpske da su nam oči bile onako zastavski crvene. E kad smo se tako patriotski fino nadisali uslijedila je najzanimljivija i najbolja igrica. Zove se “Uhvati oči”. Na TV-u prikazaše intervju s predsjednikom, i to onako neki, usput, stojećki. I da vidiš čuda. Nas koliko je bilo nismo mogli skontati u kom pravcu gleda i što toliko leta očima. K'o da je prno a ćiri se da nije. Obratite pažnju pri nekom sljedećem intervjuu, liku oči utekoše na sve strane, k'o ono vojska devespete.

Dočekasmo u pola devet i prenos multimedijalnog spektakla. Dok smo čekali tih zadnjih par minuta djavo nas nanese na BN i pogledamo govor/iščitavanje Emira Kusturice. Kaže Emir da smo dosad u Višegradu most prelazili iz niđe u niđe a kad on napravi grad da ćemo ići iz niđe u neđe, u grad. Tako je on lijepo čit´o reklamu za svoj sopstveni projekat da su prisutnima suze tekle. A obrij'o se. Samo opet nije kosu opr'o al' tako to ide kod neshvaćenih umjetnika i enigmatičnih nacionalista. Jes mi se opet uspio zgaditi, nema tome izgleda kraja.

Elem, počne upola devet i multimedijalni spektakl, tri de meping. Kaže voditeljka programa to je poklon predsjednika građanima RS. On dobio od svog ćaće pa sad nama daje. A obeć'o da samo budemo uz njega pa će biti dogodine i hljeba i igara.

Tehnički, multimedijalni tri de meping izveden je dobro. Sve ostalo po hiljaditi put je pokazalo da se parama može kupiti sve ali ne može ukus. No daleko od toga da mi se spektakl nije svidio. Sačuvaj Bože. Gledali, nak'o nadisani s još većim uživanjem sve i nismo mogli vjerovati šta se radi od naroda. Svijetovi su se toliko preklopili, sintagme ne mogu više ostati na umnoj razini, materijalizuju se jedna po jedna. Ako nastavimo ovim tempom za deset godina će predstavnici vlasti zaista, ali zaista, ići uokolo s džipovima i po službenoj nam dužnosti svima jebavati majke, sestre, braću, očeve i kerove. Na zidu Banskog dvora prikazano je Nešto Ništa. Sve je čak i nazvano Spektaklom. Tehnologija je trijumfovala nad življem.

Banski dvor samo je krpa koja leti u vazduh. Slijeće orao a raja vrišti k'o da ulijeće voz u stanicu. Veličanstvena je i velika Republika Srpska. Voditeljica objašnjava: to je sad priroda RS, pa to je sad Istorija, pa to je sad energetika i infrastruktura Republike Srpske!!! Nadisani najfinijom Prijedorkom gledali smo u sve te fascinantne oblike, kodove, ćoškove uzbuđenja, ključeve, iščitavanja. Onda je voditeljka u jednom trenutku rekla: a sad budućnost Srpske, a predstavljen nam je Andrićgrad. Čak je rekla nešto tipa futuristički. Futuristički. Futuristički...Grad maketa koji će sadržavati stilove Turske, Austrije, Kraljevine Jugoslavije, gdje će Kusturica snimiti film o Andriću i koji će biti izgrađen na mjestu gdje je most spajao niđe i niđe je naša budućnost? Jedini “konkretan” projekat koji je prikazan na toj projekciji o RS je projekat izgradnje Andrićgrada? Ostadosmo zabezeknuti. Nidže je u međuvremenu i u magnovenju dohvatio oštru rizlu i prerezao sebi grlo. Mi ostali čekali smo kraj projekcije, da vidimo još, možda ima nade mislili smo. Možda će, a gledamo već pet sati RTRS, da se pojavi i neki Bošnjak ili Hrvat na TV-u i da kaže koju, pa nije bitno koju. Al' ništa. Pa ni Emila.

E da ne bi ispalo da i savremenost uvozimo, na kraju ove u početku obećavajuće ali potom dosadne projekcije opet spektakl. Veliki umotani metalni kurac izdigao se ispred palate predsjednika. Na velikom metalnom kurcu narodu je mater jebavala operska pjevačica. Kompozitor, ko drugi nego Mladen Matović, dugokosi i nadasve dosadan režimski umjetnik (ima ih RS kol'ko oćeš) pobrinuo se da vidno preplašena pjevaljka na plejbek otpjeva svih 12 hiljada A-slova teksta. E da bi narod shvatio da to nije jadna i čemerna improvizacija na vr' kurca pjevaljka je bila obučena u neku fol futurističku foliju. Svi su se oko tog dijela spektakla izgleda raspali od rada i truda. Jebi ga kad tako izgleda moderna Evropa. Kad je završio i taj krajiški u foliju umotani jodl na vrhu skalamerije ispred predsjedničke palate spektakl je bio okončan. Gara je htjela skakati s terase, ja sam gorko plakala a DJ i Miha su govorili “republika srpska” i kezili se besprizorno. Kako je velika i veličanstvena!!!

Nismo nikad imali tako jaku želju da odemo.

Nismo nikad imali tako jaku želju da odemo u partizane.

Sunce ti nejebem žarko

2011-11-04T18:04:00.001-07:00

Mama, Sunce ti nejebem žarko šta je ono?!

To je prva rečenica e-maila što mi ga je prije dobrih deset dana poslao moj sin, reagujući na video rad Mladena Miljanovića prikazan u emisiji o banjolučkoj kulturnoj sceni pod nazivom Art Mašina a koja se prikazuje na RTRS-u. Te večeri bila sam na putu i tek poslije sam našla vremena da i sama pogledam spornu epizodu odnosno film, i to nakon nekoliko podsjećanja i uvjeravanja s njegove strane da se radi o najfinije lošem umjetničkom radu.

Međutim,tad već bila sam mu skrenula pažnju na neprirodnu spojenost negacije i omiljenog balkanskog glagola (ali samo to). “Ne mama, to je psovka nejebica gdje se negacija piše spojeno”- objasnio mi je u Re:-u na moj e-mail, koji je i sam bio Re: na njegov e-mail.

Ah da, jebene psovke nejebice. Da je Levi Strauss kojim slučajem umjesto u tužne došao nekad davno u naše otužne trope i da mu je koji lokalni subjekt slučajno nejebao majku ko zna bi li se struktura uopšte rodila bila. Jer ne vjerujem da bi igdje osim u srpsko-hrvatskom govornom području sreo recimo majku sličnu mojoj ujni koja je običavala svojim kćerkama kao pokoru zbog neke greške ili neurađenog posla vikati: Jebo vas brat! Prvi put kad sam se susrela s tom psovkom ostala sam šokirana i to svoje stanje podijelila sa meni nasuprot sjedećom bijesnom ujnom. Ona se, međutim, činila još iznenađenijom: Ali Rado, pa one nemaju brata! - objasnila mi je zureći u mene očima što su izgleda krile primjerak nekog endemskog moždanog režnja. Bila je to, za moje iskustvo, prva psovka nejebica najrazvijenije vrste u kojoj se i “jebeni” glagol koristi u pozitivnom smislu ali je smisao cjeline izokrenut i valjda poništen. Psovke nejebice su jako dobar izum. One vode ka istom onom energetskom pražnjenju kojem vode svi oblici bjesoizljeva ali je njen krajnji rezultat bio i odsustvo osjećaja krivice odnosno nepostojanje odgovornosti. Danas, kad je ovaj zadnji oružani sukob završen i kad je više nego ikad prije izbjegavanje odgovornosti najzajednačkiji imenitelj svih naših naroda i narodnosti, psovke nejebice predstavljaju, po meni, jedan od najpotencijalnijih elemenata za izučavanje kako antropolozima/ginjama tako istoričarima/kama, političarima, mirovnim aktivistkinjama, itd.

Šteta je u ovom trenutku krenuti dalje a ne prisjetiti se još jednog finog primjera psovke nejebice. Prije dvije godine bila sam u posjeti Majci Lajki i Ocu Zavili u Radimlju. Sjedeći na trijemu i trijebeći buve po zadnjem vašljivom lutalici kojeg su tih dana bili udomili osluškivala sam pulsiranje komšiluka. Prvi i najvaljaniji njihov komšija, neki Stole, kopao je septičku jamu. Naglas je negodovao što je u trenucima uživanja (odnosno kad to pokušava) okružen svojom mnogobrojnom djecom i što se ista razbježe kad god “ima nekog posla”. U jednom trenutku, nije odmakao ni pola metra od kore dvorišta, pukla mu je držala njegovog već ofucanog pijuka. Valjda kako i nalažu slične falusne frustracije od bijesa crven Stole glasno je opsovao Isusovu sestru. Lajka je naravno već duže vrijeme bila upoznata s ovom labijalnom praksom svog komšije i potvrdila je moju sumnju da se radi o nepsovanju: Stole kao i svaki prosječni pravoslavac nikad nije pročitao Novi Zavjet a od Starog poznaje naravno samo homofobne i mizogine pasuse, za njega Isus nema sestru (doduše nema je ni u jedne od dvije strane filioque spora za koji Stole isto tako ne zna) te stoga njegova psovka nema naboj uvrede, sam pred sobom i pred kim već treba on je čist, nema mjesta za peccata mundi, po istoj logici opsuje Stole i boginju, rogove Svetog Ilije, svetu kurvu, crkveni minaret, popovu postekiju a u manje religioznim napadima inspiracije i kurac ovce jalovice, zelenu pogaču, suvo morsko dno, radimljansku rižu i sl.

I kakve sad to sve veze ima sa prvopomenutim umjetničkim radom. I mnoge i nikakve. Zavisi s koje strane se nejebemo. Meni je lično tako njegovan lokalni mentalitet i osjećaj za istinu u mnogome pomogao da razumijem bujanje mlade bosanskohercegovačke savremene umjetničke produkcije odnosno onog dijela koji zajedničkim imenom zovem fake art a koji naravno nikako nije endemska pojava no nažalost ulazi u polje mog interesovanja, i to pomalo i protivno mojoj volji. Ali šta je tu je. O fake artu sam pisala i pisaću nekom boljom prilikom (čitaj kad budem imala više živaca opisati ostale uzroke koji su mnogobrojni). Bitno je spomenuti da postoje intencionalni i nenamjerni fake art od kojih je ovaj drugi naravno kud i kamo gori i prošireniji “u nas” te ga nerado latinizujem.

U Art Mašini 19. oktobra ove godine gostovala su dva BiH umjetnika, oba furaju savremenu umjetnost, sa više ili manje uspjeha. Sama emisija, tj. izdanje dano rečenog datuma počelo je nejebicom koja izaziva nevjericu. Poruka foršpana “ Neukusu treba reći ne” Discipline Kičme u finoj je disproporciji sa izgledom studija, voditeljka finog, pristojnog i običnog izgleda ne obiluje pretjeranom količinom informacija (što je generalno problem RTRS-ovih radnika). Sve odiše dobropoznatim shvatanjem kulture i umjetnosti kao vikendskom zabavom žitelja palanke koji nisu prostaci, ne pitaju nepristojna pitanja, vole pudle i škripu parketa, mrze pse lutalice i kaku po parkovima...i naravno ne namjeravaju da ikoga lage. Iz pozadine “urbana legenda” se otvoreno s ostalim gostima bori za audio dominaciju.

Gosti u studiju su profesor i njegov najbriljantniji student. Profesor slavi trideset godina rada. Student je, u slavu profesora, nikako u svoju ličnu, napravio film. Iz filma saznajemo tek nekoliko pojedinosti o profesorovom životu ali ipak mnogo više od onog što nam profesorove monografije i godišnje izložbe mogu reći. Iz prostog razloga što ih ni nije bilo mnogo ili ih nema nikako. U tom svjetlu, studentov napor da zajednici ukaže na jednu fantastičnu umjetničku dušu (da budem u skladu s diskurzivnim dekorom emisije) što Veso Sovilj uistinu i jeste, je za svaku pohvalu. Nejebeš ga neće se MSURS sjetiti da štogod napravi ili objavi za Vesinih trideset godina rada. No student ima nekoliko problema koje uklanja, valjda s uspjehom, u postpostprodukciji nasilno kontekstualizujući svoj rad i prodavajući jaja pod bubrege. Jer, već i ptice na granama oko ALU-a i MSURS-a znaju da se ne poteže za Vesom zato što se posebno voli Veso nego zato što je to korisno. To da je Veso bio najtalentovaniji umjetnik svoje generacije znaju svi studenti banjolučke Akademije i tu činjenicu iskorištavaju kad mogu. Osim što se rado druže s Vesom savremeni BiH umjetnici i umjetnice rado ga zovu i uključuju u raznorazne izložbe i predstavljanja. Idući linijom “s kim si taki si” vjeruju da će to valjda dati legitimitet i njihovom umjetničkom predstavljanju. Naravno ni Veso nije budala, i dobro da je tako, pa je u zadnjih trideset godina već bio u svakojakom društvu i nahodao se. To što se tih trideset godina svelo na one studentske prije rata i one studentske sada kad i Republika Srpska mora biti država i imati svoju Istoriju umjetnosti, ne mari. Jedini je problem što je Veso, napokon prihvaćen, ogrezao u prihvatljivost (slično “povlađivanju malograđanskom sentimentu” samo na višem nivou) i suprotno praksi dobrog učitelja i sopstvenom inače izoštrenom shvatanju umjetnosti nije studentu odvalio jednu dobru pedagošku nego je nastavio da igra igru nadoknađivanja nekad propuštenih šansi.

Miljanović iz kombinacije diletantskog kadriranja i montaže i brutalnog očiglednog maltretiranja jednog divnog čovjeka izlazi s nekoliko klasičnih metoda nasilne kontekstualizacije. Prva od njih je svakako metafora, omiljeni alat promašenih umjetničkih djela savremene umjetnosti. Brutalnost u filmu (misleći na onu fizičku iskazanu prema Vesi, ne na onu “u vazduhu” iskazanu prema našoj percepciji) Miljanović pravda metaforom Vesinog teškog života u ratom periodu. Nažalost, ni film ni kolektivno znanje ni opšta mjesta ne kazuju nam po čemu je to Vesin život brutalniji od života ostala četiri miliona BiH građana i građanki. Nije valjda zato što je bio vojnik i od toga nije napravio kuću. Isto tako nije bio ni ranjen, ubijen, zatočen niti mu je kuća srušena. Čak ga sigurno ne izdvaja ni to što se odrekao snova zarad nacije a ova mu na njegov patriotizam uzvratila egzistencijalnim neprdežom.

Brutalnost u filmu rezultat je Miljanovićeve nesposobnosti da kao autor kontroliše povjerene mu statiste i spremnosti da se zarad realizacije svake svoje ideje, pa bila ona uporno na nivou dosjetke, poigrava s dostojanstvom njemu bliskih ljudi. Nesposobnost savremene umjetničke scene da vidi carevu golotinju u vezi je s njenom nesposobnošću da bilo šta što ima prizvuk “svjetskog” prihvati kao neupitnu istinu i da kritički odnos shvata kao lični i seksualni odnos izmedju na primjer kritičara/ke - člana/ice žirija neke nagrade i dobitnika/ce iste. Sve za šta neko tvrdi da je umjetnost može biti umjetnost, sve za šta neko tvrdi da je bombona može biti bombona. Revolucija identitarnih modela nam može dakle omogućiti da uz najveći užitak žvaćemo brabonjke i smatramo kako su fine bone ali na kraju dana neminovno ćemo ili povratiti ili ožedniti.

Miljanović svoj film – rezultat etičke i moralne odgovornosti prema profesoru, stavlja u tip eksperimentalnog filma ostavljajući nam da nagađamo o čemu eksperimentalnom se tu radi i da se, (uplašeni valjda njegovim umjetničkim autoritetom, autoritetom njegovog lijenog profesora ili onim jedne ispodprosječne emisije o kulturi) pravimo da smo skapirali i da smo in.

Kako ja to shvatam film je eksperimentalan jer se umjetnik nikad ranije nije bavio filmom pa sad eksperimentiše. Javnost kojoj je film namijenjen nije do sada sigurno vidjela sličan film pa je i to eksperimentalno. Film je “režiran” ali istovremeno dokumentuje stvarnost te je nepredvidiv pa je i to eksperimentalno. To je prvi film snimljen sa šest kamera a što ne dolazi do izražaja, i to je eksperimentalno. Čovjek je punk'd po prvi put na filmu pa je i to eksperimentalno. Angažovani su helikopteri i snimalo se iz vazduha. Ne vidi se prelaz iz ruralnog/naturalnog u urbano pa je i to eksperimentalno (osim ako nije Banja Luka ništa manje selo od Ključa). Sve to jeste eksperimentalno, al' u šipcima odnosno u okvirima RTRS i ALU filmske produkcije. Jedino što nije eksperimentalno jest propitivanje i manipulacija istinom i realnošću. Ko je gledao Dnevnik II zna da je RTRS u tome tata mata.

Sve me navodi na pomisao da je student, iako briljantan, ipak uspio propustiti profesorovo omiljeno predavanje: nikako u pasti u zamku i realizovati svaku dosjetku jer ove su često jednostavno glupe.

Dnevnik u službi naroda!

2011-10-31T09:02:00.000-07:00

Već poslovično “kreativni” RTRS svako malo nas iznenadi uvođenjem najnovijih novina. Tako se od neki dan i to baš u jeku mog interesovanja za putešestvije našeg voljenog Predsjednika, neko dosjetio da glavnoj informativnoj emisiji doda orvelovsku čar. Na samom početku Dnevnika duboki muški glas predstavlja nam, intonacijom koja bi isto tako fino pasala uvodu u neki kviz ili zabavnu emisiju, našu večernju voditeljku – opscenarku koja nam ima setom fino probranih i oblikovanih informacija uspješno zamazati već umorne oči.

Elem, muški glas veli : S vama večeras.....a nakon gledanja Dnevnika II znate da je bio mislio: Večeras vas jebe u mozak........i izvodi ostale akrobacije.

Nedavno je predsjednik RS izjavio kako zemlja ispred koje sjedi ima sve elemente državnosti. E da bi to dokazao i pokazao postao je sve ozbiljniji u obavljanju svakodnevnih državničkih funkcija. Čak je i kao ozbiljan državnik, vodeći se valjda mudrim primjerom Ive Sanadera prije kolapsa, završio i na KBC u Paprikovcu. Tek eto nek ima papir ako se kad šta sruši u državi nad državama, a da on to ne uspije ipak pretvoriti u opštenarodno ratovanje kao onomad njegovi vjerni učitelji.

Moji prijatelji i prijateljice, mahom umjetnici i umjetnice već dugo vremena, ali baš dugo, kukaju mi kako je kulturni život u RS i BiH uopšte nezadovoljavajući, ne doprinosi njihovom ličnom razvoju. Mnogi/e od njih najviše se okome upravo na RTRS tu svijetlu grotesknu tačku naše informativne i kulturne zbilje, tvrdim ja. Pa gdje drugdje možete naći i pogledati Dnevnik?! Takvu jednu dnevnoinformativnu emisiju nema niko, pa čak ni mrska FTV. Čarobnjaci montaže, maheri priloga i komentara, voditeljke sjaja naše bijede, javljanja otamo javljanja onamo, razbijane zavjera protiv srpskog naroda, razbijanje mita o srpskoj odgovornosti, nezaboravne humanitarne akcije pomoći Srbima na Kosovu, razbijanje afera, šumskih, šećerskih, raskrinkavanje mašinovođa, objelodanjivanje site pozadine štrajkača glađu...

RS ima sve elemente državnosti, da, a prije svega ima dobro kontrolisanu manipulatorsku državnu televiziju, pa makar bila jedna od najneprofesionalnijih u cijeloj regiji, uključujući u popis i lokalne TV kuće poput RTV Prijedor recimo koja jes da lošije izgleda ali proporcionalno gledano (visina budžeta podijeljeno sa kvalitet) šiba RTRS za čitavih milju i po.

Eto takvu jednu divnu emisiju ja gledam skoro svako veče. Što ne stignem od posla pogledati u dnevnom boravku nadoknadim strimingom u radnoj sobi (kuhinji). I prije sam, kažem vam, uživala ali ovaj put ne mogu a da ne podijelim sa svojim prijateljima i prijateljicama (ovim iz prethodnih redova što kukaju) svoje utiske i viđenja elem kako bi jednom za svagda shvatili da treba da zajebu underground berlinske kabaree i operete, puste u vražju mater ionako malokrvnu bosansku video umjetničku produkciju, otprknu neinventivno pozorište i najnovije filmske uratke , zajebi poeziju, knjige ćućnu u čabar. Ljudi moji, Dnevnik rocks!!! RTRS je najjača, najbolja, najsvjetlija tačka regionalnog mutikesa stila, a mi smo imali istorijsku priliku da pratimo zvaničnu posjetu predsjednika naše državne države jednoj drugoj državi, dabome nama ravnoj, i da kroz prizmu RTRS-a uvidimo kakvi smo sretnici i sretnice što nam majke oplodiše baš u ovom podneblju.

Ovom prilikom svečano izjavljujem, autoritetom mučenice umjetnice, da su Dnevnici RTRS-a čista umjetnost, savremena i svevremena, a izdanja Dnevnika dva što upratiše posjetu predsjednika SAD-u i posebno priloge o toj posjeti proglašavim srpskim video artom vijeka! Od sada pa nadalje i ubuduće gdje god budem imala priliku proslavljaću ih i slaviti!

A sad, evo i rečenih izdanja Dnevnika II, s naglaskom na posjetu naravno:

Dnevnik II, RTRS, 18.10.1984. http://rtrs.tv/av/player.php?id=15126&x=1

Najava

Predsjednik RS Milorad Dodik otputovao je u višednevnu posjetu Sjedinjenim Američkim Državama tokom koje će se sastati sa zvaničnicima Stejt Dipartmenta, vladinih agencija, nevladinim organizacijama i predstavnicima poslovne i akademske zajednice. Dodik će razgovarati i sa članovima srpsko-američkih udruženja, predstavnicima srpskih udruženja i SPC-a. Planirano je i da predsjednik Srpske održi predavanje i na Kolumbija univerzitetu u Njujorku. O posjeti će iz SAD-a izvještavati ekipa televizije RS.

Nakon što je Glas najavio ko će nam te večeri mutiti kašu i nakon pregleda osnovnih vijesti dana voditeljka se baca na najavu posjete. Jebi ga mora, kad je već nema na zvaničnim internet stranicama “Stejt Dipartmenta, vladinih agencija, nevladinih organizacija i poslovne i akademske zajednice”. Državnik iz države s elementima državnosti slutim da je pozvan u SAD od strane onih koje, a to nije domaćinski, navode tek u drugom dijelu najave: Sastaće se Dodik I sa članovima srpsko-američkih udruženja, crkve itd. Planirano je predavanje na Kolumbija univerzitetu, a o posjeti će izvještavati ekipa televizije Republike Srpske. Tu bar znamo na čemu smo, to više nije ni RTRS nego je ekipa televizije državne države koja će izvještavati. A bilo bi baš dobro da su i CNN i BBC ili bilo koja televizija od milijardu postojećih u SAD-u najavile da će izvještavati. Proklete američke televizije, propustile su priliku svjedočiti najistorijskijoj posjeti još od Kolumbovih dana.

Što bi reka Kartman, Dammit!!!

Već vidim radnike i radnice RTRS kako obnoć obdan montiraju, trude se, prave, kontaju. Nezgodno je iz ničeg stvoriti nešto, najteže je napuhavati situaciju, no sreća prakse je bilo dovoljno.

Bek in RS Dnevnik se ne pomjera s uhodane putanje: pokazuju nam kako i ovaj šesti vijek patimo pod Turcima, pogotovo na Kosovu gdje uprkos viševjekovnoj pacifističkoj srpskoj politici vrag opet sve zajeba. Sve su nam drugi krivi. Šume, one što nam dadoše slobodu, bjesomučno se kradu, televizija nam sve to javlja i mi da nam nije nje ne bismo ništa znali jebote. Eto sreća pa su vinovnici ovog od RTRS otkrivenog zločina

Poslastica dana međutim izjava je Emila Vlajkija: učiniću sve da na prelazima Jarinje i Brnjak ne bude albanskih carinika! Izjavio je Jado ovo u iznenadnoj posjeti kosovskim Srbima. Ovih naših državnika boktemazo, sve iznenadno neke posjete prave i sve se prave važni. Učiniće Vlajki!!!

Šume, one što nam dadoše slobodu, bjesomučno se kradu, televizija nam sve to javlja i mi da nam nije nje ne bismo ništa znali jebote. Eto sreća pa vinovnici ovog od RTRS otkrivenog zločina redom nisu članovi niti simpatizeri pozicije.

Mašinovođe štrajkuju već deveti dan.

Dnevnik II, RTRS, 19.10.1984 http://rtrs.tv/av/player.php?id=15139&x=1

Večeras nam ga pakuje Branka Kukalj

Predsjednik RS Dodik je u Vašingtonu UPRAVO razgovarao sa zamjenikom američke državne sekretarke Filipom Rikerom. U DELEGACIJI Srpske su i ministarka za ekonomske odnose i regionalnu saradnju Željka Cvijanović i ambasador Bosne i Hercegovine u SAD (sorry) Mitar Kujundžić. Razgovarano je o političkoj situaciji u BiH, problemima u formiranju vlasti ali i o međunarodnim odnosima! Iz Vašingtona se javlja Tamara Ćuruvija:

Branka Kukalj najzahvalnija je voditeljka kad su u pitanju prenapucavanja stvarnosti. Njena dikcija i “vještina” u naglašavanju slogova, slogana i naziva institucija bitan su segment RTRS-ovog propagandsko-tehničkog arsenala.

Ovaj prvi Dnevnik s javljanjem iz Vašingtona istorijski je dokument. Branka najavljuje kako je predsjednik UPRAVO razgovarao, daje nam time da omirišemo kako je pun skedžul našeg predsjednika, a RTRS kao ozbiljna televizija na vrijeme snimila i montirala prilog. A prilog, beslovesni prilog o prvom danu posjete DELEGACIJE RS zamjeniku pomoćnika državne sekretarke (ponavljam, u sedmičnom pregledu aktivnosti Stejt Dipartmenta na njihovoj stranici nema ni pomena ovoj posjeti) sadrži:

Potom slijedi javljanje novinarke RTRS Tamare Ćuruvije o tome šta je izjavio Dodik u Vašingtonu, e k'o da ne bi isto izjavio u RS,koja nas uskraćuje za informaciju o tome ko ga je to nešto pitao pa je on odgovorio. Vjerujem da je pitala Tamara, ko će drugi.

Prije samog ubacivanja priloga s Tamarom Branka kimne glavom u stilu: preuzmi farsu, ovdje je sve u redu. Maltene se čovjeku učini da kima Tamari u susjednoj prostoriji.

Poslije priloga Tamare Ćuruvije o tome šta je predsjednik izjavio ide i prošireni video prilog o tome šta je izjavio predsjednik. Iz priloga se dakako vidi da je snimljen u jeku posjete Stejt Dipartmentu. Meni neukoj seljanki iz pripizdine kojoj ovakva govna vjerovatno treba da su namjenjena kako bih na idućim izborima glasala za pravog, milo je primijetiti da Stejt Dipartment najviše liči na čekaonicu nekog aerodroma, ljudi se užurbano kreću i galame, i boli me što se ne utišaju malo. Baš nemaju poštovanja prema Predsjedniku!

Ova opscenost potraja koji minut. Izrežirana pitanja počašćena već poznatim odgovorima. Sreća da je tako, jer da nije, od one pozadinske buke ništa se razumjelo ne bi. Ovako, Predsjedniče razumijemo se.

Da ne bi bilo da smo zalutali, poslije priloga iz Ameriku uslijedili su oni iz stalne i već legendarne RTRS-ove ratnohuškačke rubrike “Nismo Mi Majkemi”. Prilog o Izetbegovićevom tobož pozivu na rat Dnevnik nam kroz male ekrane ispucava svoju najoprobaniju metodu: izjavu bez da vidiš izjavnika. Novinarki iz priloga na kraju istog i sam predsjednik SDA priznaje da “nije problem u RS nego u Federaciji” . Dok ona to izgovara u pozadini “piči” snimak pomenutog predsjednika a mi trebamo valjda da joj vjerujemo na riječ i da iz daljine. Čitajući mu s usana i prateći gestikulaciju, zaključimo da je to stvarno čovjek i rekao.

Potom slijede prilozi o ekonomskom rastu RS, jedan dubički pa onda tužniji jedan, onaj dobojski o štrajku željezničara koji će potrajati još puno dana.

Manipula dana: izgrađeni novi zatvorski kapaciteti. Lamentira voditelj kako jedan zatvorenik košta RS 22 miliona KM godišnje. Izostavlja napomenuti da je to mnogo manje od štete koju pojedini kriminalci rade na slobodi.

Dnevnik II, 20.10.1984 http://rtrs.tv/av/player.php?id=15156&x=1

Jebe nas čemerna geologija

Na Kosovu ubijen Srbin. KFOR, glasom sličnim onom iz Big Brother Show-a upozorava da će biti upotrijebljena sila. Nema informacija o tome šta je sljedeći potez Emila Vlajkija i kako napreduje s odbranom srpskog življa. Vjerujem da je u'vatio maglu. Nema ni priloga o masovnom dolasku srpskih patriota iz BG da preuzmu Vlajkijevu ulogu.

Ubijen je Gadafi, galami Branka u najavi petog priloga kojeg ćemo imati prilike vidjeti tek 20 minuta kasnije.

U drugom prilogu, poslije Kosova (ipak je to najskuplja srpska reč) Branka nas “tek usput” obavještava šta je radio predsjednik tog dana i s kim se sastao. Danas je razgovarao s američkim senatorima Džin Šahin i Džonom Buzmanom. Iz Vašingtona se javila Tamara Ćuruvija:

“Političke prilike u regionu dominantna su tema razgovora sa senatorkom iz Nju Hempšira – Džin Šahin...”

Izjave, a kamoli bilateralne, nije ni bilo. Džin Šahin, prijatna starija dama s jako prijatno uređenom internet stranicom na kojoj nema ni pomena ovom sastanku, ni u najavi ni u ocjeni, ostala nam je dužna za svoje utiske. Iz kadrova iz priloga čini se da se neko tu pojavio nepozvan, ili samopozvan. Priloga o sastanku s Guzmanom nije ni bilo, valjda se nije dalo nikako pristojno namontirati. Umjesno toga počašćeni smo predsjednikovom izjavom s bitnom pozadinom o bitnoj ulozi RS. Od prisutnih novinara ističe se pogađate Tamara Ćuruvija.

Manipula dana 1: U ovom izdanju Dnevnika obratite pažnju na to kako Branka fingira profesionalnost i za nju vezanu elkventnost i odlučnost u intonaciji: Šta je dogovoreno? Zagalami Branka prije nego što počne povlađujući kimati glavom. A da se ne zaboravi da je režim režim pita voditeljka svog gosta (bez kritičkih konotacija): Poznato je da je VLADA uložila oko milijardu i po u infrastrukturu. Kada će biti izgrađen tunel u Čemernom?

Gost pravi odgovarajući lapsus: Jeste, VLADA je uložila milion maraka...

Od njega saznajemo kako radove izvodi Integral Inženjering, da je rok već probijen i da su osnovni razlozi loša geologija i činjenica da je “tunel isp'o duži nego što je planirano” (2200m umjestno 1700m).

Čisti art, pa vi kako hoćete ljudi moji. Moj italijanski prijatelj kom sam pokazala ovaj prilog mi tvrdi (a nije baš da oni imaju čistu ekonomsku istoriju) da bi ovakva izjava ministra na RAI-u dovela do niza inspekcijskih akcija, čuvala bi se kao dokaz za eventualno suđenje i tako dalje.

Sad za sad ja ću je čuvati kao dokaz, makar antropološki.

Kod drugog gosta Branka je još odlučnija u gestikulaciji i galami: Ko stoji iza Jadran-naftagasa?- raspituje se mafijaškim rječnikom zapovjednica Branka o porijeklu kapitala koji će u narednim godinama na području RS pronaći crno zlato. Stoje pošteni kapital Zarubežnjev (pobijedili na međunarodnom tenderu) koji ima sporazum o saradnji sa isto tako poštenim Šelom (koji će kopati u Federaciji).

Poslastica dana : Direktorica vrtića na čijem je krovu nađena neeksplodirana trombonska mina gđa Nataša Radulović izjavila (parafraziram ali ne karikiram) : Naprava se tu našla, nije uopšte bila opasna za đecu, ko zna od kad je tu stajala, možda neko donio i stavio...

Nataša, neće đeca na krov, al' oće Đed Mraz i Sveti Nikola! Dabogda ti otkaz donijeli za Novu!

Naj-art prilog: Nakratko je Brankin eksplozivni glas zasjenio glas autora priloga o paljbi koju je dotični Nedić obasuo po radnicima Elektra koji su na njegovom imanju “postavljali struju da narod ima”. Čini se da RTRS za svoje saradnike bira one s glasom pogodnijim za crtiće i audio izdanja krimi romana. Slušajući ovaj prilog sa zvučnom pozadinom gdina Jorganovića imala sam upravo utisak da se radi o blago romantičnom krimi uratku i da će sve biti u redu. Obavezno poslušati! Art.

Dnevnik II, RTRS, 21.10.1984. http://rtrs.tv/av/player.php?id=15171&x=1

Koga briga kako se ko zove

Trećeg dana posjete SAD-u predsjednik RS Milorad Dodik obratio se američkoj akademskoj javnosti. Iskoristili su zaposleni u Dnevniku i ovaj dan kako bi nas podsjetili šta Predsjednik mislio o krizi u BiH. A misli naravno uvijek isto. No nije zgoreg da utvrdimo gradivo.

U prvom dijelu priloga video snimak. Učestvuje Dodik na nekom bitnom sastanku. Kakvom konkretno ne zna se, no Dnevnik nam pokazuje da je živo raspravljao, i možda čak vodio glavnu riječ. Vidimo i smrknuta lica ostalih učesnika koji su sigurno imali pitanja. Ostaje nam da nagađamo. Drugi dio priloga opet počinje sa “Predsjednik”. Organizovao u Vašingtonu prijem za diplomate, političare i privrednike. Tvrdi predsjednik kako je posjeta bila uspješna i kako je razbila stereotipe koji su se gradili iz “niza razloga” te podvlači kako su SAD moćna država i kako mi s istom želimo partnerstvo i savezništvo. E još da su na prijemu nisu bili bivši nego sadašnji zvaničnici Stejt Dipartmenta gdje bi bio kraj prilogu zapitala sam se. Tamara Ćuruvija nabraja nam kakav se tu krem de la krem okupio a sve potkrepljuje s tri kratka obraćanja: prvo Ričarda Kauzlariča koji podvlači kako više nije u politici (al nek si došo na razbijanje stereotipa!), pa dotičnog Džoa Gribovskog za kog Tamara kaže da je rekao nešto što se u snimku ne može čuti a sve je začinjeno obraćanjem anonimnog Sika koji radi za kompaniju koja se bavi sigurnosnim pitanjima. Po njemu su ekonomski razvoj, sloboda i prava osnova za razvoj svih kompanija.

Društvance je dakle bilo malo ali probrano, skupilo se u Dejkor Bejkn Hausu iliti Dejkor Kući Slanine. (Eto sad ja malo karikiram, može mi se. Ako želite istu iznajmiti za vaše susrete ovdje su vam informacije http://dacorbacon.org/?page_id=89 )

To je ukratko slika i prilika naše državnosti i poštovanja koje kao država državnosti budimo u posjetama stranim zemljama. Dnevnik i RTRS ne gube izgleda priliku da pokažu na kom se to stepenu profesionalnosti poigravaju s mozgovima svojih gledalaca i gledateljki. Vrhnunski art.

Predlažem ustanovljenje nagrade Orvel za ovu i slične televizije odnosno emisije. Samostalno dodjeljujem Dnevniku II RTRS-a ovu nagradu. Čestitam.

I taman kad me depresija zbog viđenog i odslušanog počela ubijati ide i treći dio priloga. I to pogađate, opet o neformiranju institucija BiH i tome kako je RS tu čista k'o suza. Ovaj put doduše gostovao je predsjednik u emisiji Voice of America. Sav usplahiren jedva je dočekao da voditelj završi pitanje pa da ospe s odgovorom. “Dis iz maj šot, vont let it gou”, kao da razmišlja Prezident dok govori i govori. Meni malo krivo što ne spomenu da ćemo se odvojiti, mislim obećao nam je, a kad smo toliko bolji od Federacije red je.

Naravno pun intervju nađoh na jutjubu. U Dnevniku su nam samo iznijeli treću (a istu) verziju poznatog stava o krivcima. Bilo bi pogubno i nadasve štetno po profesionalni razvoj RTRS-a da su prenijeli pitanje voditelja o 13 miliona dolara utrošenih u “lobiranje RS u SAD-u” i o viziji odnosno smislu istog. Prezident je na to pitanje voditelju VoA-e dao slično opscen odgovor kao i svom narodu: lobiranje je korisno, vidi se to iz moje posjete SAD-u (Senatu, Kongresu, Stejt Dipartmentu). Ni pomena Dejkor Slanina Kuće. Ne možemo mi ništa s tim učiniti, no lijepo je znati koliki smo, u dolarima izraženo, idioti.

Dalja pitanja odnosila su se na Dodikovu ratnohuškačku retoriku a predsjednik je dao odgovor jedinstvenog filozofskog kvaliteta koji kao takav treba transkribovati i opet pohraniti u antropološke svrhe a koji se svodi otprilike na sljedeće:

Ne zovem ja na rat, a i da zovem šta bi mog'o kad je Nato dole, znači ako ga i bude biće Nato kriv, e baš super, ako ga ja i izazovem da znate da ću u maniru stare dobre srpske spremnosti na paranoidne teorije zavjere svejedno okriviti vas, ja sam za cjelovitu BiH ali sam i za nešto drugo, ja sam za međunarodnu državnost BiH al' bi' rado češće u SAD...

Karikiram naravno, al' to je to, znamo se.

Ono što je najtužnije u ovom i svakom Dnevniku emitovanom za vrijeme istorijske posjete delegacije RS SAD-u je da između javljanja i blablanja o perspektivnoj RS i njenoj ekonomskoj moći i nadmoći svi ostali prilozi, makar i protivno namjeri urednika, jasno nam stavljaju do znanja u kakvoj bijedi živimo, i to svi mi a ne samo Srbi s Kosova: željezničari štrajkuju već danima a vlast ih pokušava kazniti i suzbiti, šumari obavljaju posao u strahu jer im šumokradice prijete i buše gume a vlast je nemoćna, policajcima pale automobile i vlast je nemoćna. Al' se vlast uprkos svemu tome plaho kurči. A Dnevnik joj zdušno pomaže.

Dnevnik II, RTRS, 22.10.1984. http://rtrs.tv/av/player.php?id=15174&x=1

Analitičari smaknite se da prođe čovjek!

Darko Savić, voditelj: Opšti utisak, neposredno nakon posjete VAŠINGTONU, jeste Dodikov DRŽAVNIČKI nastup i odlučnost da snažno zastupa interese RS koji nisu nužno u svakom trenutku u skladu sa stavovima STEJT DIPARTMENTA ali izazivaju poštovanje i NAJOZBILJNIJE SE RAZMATRAJU, ocjenjuju ANALITIČARI! Dodik je USPIO da razjasni mnoga pitanja u vezi sa trenutnom situacijom u BiH a ono što je najvažnije uspio je da RAZBIJE STEREOTIPE U VAŠINGTONU koji ukazuju na to da je najveći problem u BiH neefikasnost vlasti zbog navodnih prevelikih nadležnosti entiteta, ocijenio je ANALITIČAR(I) Obrad Kesić.

Predsjednik Dodik u Čikagu je danas predstavio privredne potencijale RS na okruglom stolu u organizaciji srpsko-američke privredne komore. Svjetske multinacionalne kompanije izrazile su VELIKI INTERES za ulaganja u Srpsku, potvrđeno je u Čikagu, gdje će na proljeće biti održana i investiciona konferencija.

Tamara Ćuruvija: Politički i ekonomski stabilna RS je spremna za strane investicije. Pogodna poslovna klima bi nakon Dženeral Elektrika na naše tržište mogla dovesti i druge investitore, sudeći prema velikom interesu američkih kompanija tokom predstavljanju u Čikagu.

Dodik: I drago mi je što sam imao priliku ovdje u Čikagu, prije svega ljudima koji su VAŽNI I POSLOVNI LJUDI i menadžeri u velikim multinacionalnim kompanijama predočim mogućnosti u RS. Svi oni izražavaju želju za daljim kontaktima a to će značiti i MOGUĆNOST razvoja nekih MOGUĆIH KONKRETNIH projekata svakako.

Tamara Ćuruvija: ZNAČAJNI PRIRODNI RESURSI, MONETARNA STABILNOST, NISKA PORESKA STOPA, REFORMISAN BANKARSKI SISTEM prednosti su za ulaganje, posebno u oblasni energetike, metalne industrije, i proizvodnje hrane.

Željka Cvijanović: Dobili smo poziv zapravo iz Čikaga da dođemo i razgovaramo o ovim stvarima a isto tako da na sljedeće proljeće dakle biće organizovanje i naše konferencije ovdje, dakle na LICU MJESTA U ČIKAGU. To će biti dobra prilika da se nastavi saradnja ili da se otpočne saradnja sa PREDSTAVNICIMA – dakle ljudima koji su zainteresovani da ulažu u RS. Prvenstveno je ovdje interes iskazala naša DIJASPORA.

Tamara Ćuruvija : RS izvozi 35% električne energije. Industrijska proizvodnja IMA RAST OD 12% , među značajnim investicijama je gradnja Hidroelektrane Ugljevik u vrijednosti od 770 Milion Evra.

Lu Milošević, kompanija SNR Danton: Nadam se da će i druge američke firme da uvide da je Dženrl Elektrik imao, ovaj, veoma uspešan rad u Bosni i Hercegovini to jeste u Republici Srpskoj i da će one da dođu. Ja mislim danas nastup predsednika Dodika, ovde u Čikagu, je bio veoma, m, efikasan.

Miloš Dedović, predsjednik Srpsko-američke privredne komore: Razlog zašto Srpsko-američka privredna komora postoji je uspostavljanje bliže saradnje, ekonomske, i povećanje ekonomske aktivnosti između srpskih zemalja, dakle Srbije i Republike Srpske sa jedne strane i Sjedinjenih Država sa druge.

Tamara Ćuruvija: Bruto društveni proizvod povećan je za 20%, od 2006. do 2010. godine. Republika Srpska nastavlja da sprovodi reforme kako bi svoje tržište otvorila za ulaganja iz inostranstva.

Darko Savić: U Čikagu je predsjednik Dodik razgovarao i sa BIVŠOM kongresmenkom Melisom Bin. Zahvalio joj je na naporima koje ulaže u zastupanju srpskih interesa u američkoj administraciji i javnosti a upoznao je sa pozicijom i stavovima RS u ukupnim odnosima u BiH.

Ovdje se nema šta dodati, pepeo na glave i u plač. Samo se nadam da ni Lu ni Bo (Bo Drazovic, vidi se u prilogu) neće doći do snimka ostalog dijela Dnevnika II kako im se ne bi raspršila u Čikagu iskonstruisana slika s 12 i 20% rastova.

E da, na kraju evo i vježbica! Pronađite Lu Miloševića i Bo Dražovića na listi zaposlenih u SNR Denton : http://www.snrdenton.com/people/a.aspx?all=true Ne tvrdim da ih nema, daleko bilo, samo ja ih nisam uspjela pronaći u pola sata svog izdvojenog vremena pa se nadam da ćete mi vi pomoći.

Manipula dana: U RS raste rad na crno. NI RIJEČI o tome ko je i uvodeći koje nebulozne mjere na početku 2011. godine direktno pridonijeo istom. Al' bitno je da sad vlada ima mjere kako da suzbije ono što je sama svojom neodgovornom ekonomskom politikom izazvala.

Dnevnik II, RTRS, 23.10.1984. http://rtrs.tv/av/player.php?id=15189&x=1

Success Story do Yaya.

Darko Savić: Predsjednik Dodik na proslavi stogodišnjice SPC u Šervilu kod Čikaga...

I tako, napokon je Predsjednik i kod stvarnih domaćina ove, kako voditelj reče Američke Turneje. Jedan od sveštenika SPC u Čikagu ocijeni ga kao "drugu svetlu al' možda najsvetliju srpsku tačku" poslije Srba s Kosova koji se bore za svoju nezavisnost i za svoje gole živote, kako kaže. I još kaže kako “Dodik sa svojom dostojanstvenom politikom koju vodi radi na tome da zaštiti integritet i slobodu gradjana RS”. Ako pop pod “građani” misli na samo Srbe onda ok, jeste, štiti, baš.

Tamara nas obavještava kako je povodom jubileja “pripremljen BOGAT kulturno-zabavni program (pauza) folklornih grupa. (7:50-7:55, obavezno pogledati!)

Na kraju priloga, najava: Predsjednik Dodik putuje u NJUJORK, gdje će na KOLUMBIJA Univerzitetu ODRŽATI PREDAVANJE.

Savić pojašnjava: Biće to predavanje na temu Dejtonski sporazum i evropske integracije RS i BiH. Učiniće to na poziv ovog Univerziteta a cilj je i formiranje katedre za srpski jezik.

Jedva čekam da vidim kako će to sve ispasti. Već je obećavajuće što u prilogu RTRS odstupa od dosadašnje prakse i čašćava nas snimkom najave ovog događaja objavljenoj na stranici Kolumbija Univerziteta. Doduše s malim izmjenama ili možda (gluho bilo) greškom u prevodu. Evo pa ko voli nek izvoli sam prevesti: “An American Foreign Policy Success Story: The Dayton Accords, Republika Srpska and Bosnia's European Integration.”

Manipula dana: Već drugi dan, a biće ih još vjerujem, provlači se kroz Nevnik izjava Jasuši Akašija o mogućoj Bošnjačkoj krivici za Markale. Prethodnog dana ista izjava prenesena je u Dnevniku nepotpuno. Danas Dnevnik prenosi reakcije na izjavu, slušajući voditelja očekivala sam lavinu različitih reagovanja, od vrha do dna naše i država u okruženju uključujući Evropsku Uniju. Međutim, jedina reakcija koju sam imala prilike gledati bila je autorsko vlasništvo gdina Gorana Petronijevića, advokata nikog drugog do bivšeg predsjednika RS Radovana Karadžića.

Dnevnik II, RTRS, 24.10.1984. http://rtrs.tv/av/player.php?id=15203&x=1

Ko nas jaši, jaši nas Akaši

Marijana Đurđević: Kako u Americi ocjenjuju posjetu Predsjednika Srpske.

Dvadesetu godišnjicu postojanja Skupštine RS, koja je od začeća do danas donijela 1400 zakona , poslanicima je iz Njujorka čestitao i predsjednik Milorad Dodik, i to nedaleko od hotela u kom je vjerovatno odsjeo a sa kog se vijore zastave.

Nakon čestitki i hvalospjeva skupštini o daljem toku Turneje obavještava nas Tamara Ćuruvija, osoba koja je predsjednika saslušala i u prvom dijelu priloga al' glupo je da ponavljamo isto ime, steći će gledateljstvo utisak da je predsjednika cijele sedmice u SAD intervjuisala samo njegova televizija.

A Tamara kaže sljedeće: Posjeta predsjednika Srpske Sjedinjenim Američkim Državama među OVDAŠNJIM POLITIČKIM I DIPLOMATSKIM KRUGOVIMA TE ANALITIČARIMA KOJI SE BAVE PRILIKAMA u Bosni i Hercegovini i na Balkanu OCJENJENA JE POZITIVNOM. AMERIČKI SAGOVORNICI smatraju da je ovo bila prilika da se sveobuhvatno sagleda složena politička struktura u Bosni i Hercegovini. Iz Republike Srpske JE UPUĆENA poruka otvorenosti i SPREMNOSTI NA DIJALOG u procesu formiranja vlasti na državnom nivou.

Ovu beslovesno bezobrazno isfoliranu najavu i ocjenu Dnevnik potkrepljuje mišljenjem analitičara iz Vošingtona, Dragana Kesića (opet), koji misli da je posjeta bila i dobra i uspješna jer SU SE prvi put susreli sa srpskim političarem i REK'O BI' sa državnikom koji daje IM do znanja da postoji prostor gde mogu sa Srbima mnogo bolje da se unaprede, jer tu postoji želja za to, al' je isto tako dao do znanja da moraju da se uvažavaju srpski interesi i prvenstveno interesi RS. Od drugih predstavnika “ovdašnjih krugova i analitičara” ni traga ni glasa.

Po tom nas Tamara po ko zna koji put obavještava kako će Predsjednik da održi predavanje na Univerzitetu Kolumbija, e da bismo shvatili važnost i prestiž istog. Ne desi se svakom Srbinu koji dođe u SAD da ga srpski profesori s Kolumbije pozovu da objasni BiH-sukses stori. Biće tu i donatroska večera na kojoj će se prikupiti novac za osnivanje katedre za srpski jezik na ovom Univerzitetu. Na istom doduše već postoji katedra za slovenske jezike i književnost i to ruski, ukrajinski, češki, poljski i srpski/hrvatski/bosanski al' budući da za tu informaciju nema mjesta u Dnevniku ostaje nam da nagađamo u čemu je caka.

Manipula dana: Šta drugo nego Akašijeva izjava. I opet isti snimak razgovora s Akašijem koji je, za razliku od prethodnog dana, probudio duhove. A duhove su ovog puta ovaplotili ponovo Radovanov advokat Petronijević a prije njega, tek da ne bude da se Dnevnik ponavlja i preočigledno konstruiše svoju sopstvenu realnost, i predstavnik Centra RS za istraživanje i dokumentovanje ratnih zločina gdin Janko Velimirović, jedan potpuno nepristrasan lik kakav mu je i Centar. Poslije njega eto i predstavnika sarajevskog Instituta za istraživanje ratnih zločina protiv čovječnosti Enisa Omerovića koji se, prokletnik, kao i većina bošnjačke javnosti poziva na sudske presude Galiću i Miloševiću i neće, avaj, da uvidi važnost ovog istorijskog obrta u slučaju Markale, predočenog od strane Akašija, diplomate koji je sam sebe diskreditovao u Srebrenici mnogo prije i dublje nego što bi to Bošnjaci mogli učiniti za njega.

Dnevnik II, RTRS 25.10.1984. http://rtrs.tv/av/player.php?id=15215&x=1

Nevine žrtve ujedinile svijet, Bosnu bome neće!

Brankin uvod u paket: Predsjednik RS Milorad Dodik u Njujorku će razgovarati sa ruskim ambasadorom u UN-u Vitalijem Čurkinom. Biće riječi o situaciji u BiH, posebno o tome koju su sliku u izvještajima UN-u prenosili visoki predstavnici.

Paket asistent Tamara Ćuruvija: UN su raspravljale o složenoj političkoj strukturi BiH i njenom funkcionisanju, U MAJU OVE GODINE, kada je na dnevnom redu pred ovim visokim tijelom bio i izvještaj kancelarije visokog predstavnika. Ruski ambasador Vitalij Čurkin TADA je izvještaj Valentina Incka ocijenio preemotivnim navodeći da je, radi sveobuhvatnog sagledavanja situacije u Bosni i Hercegovini TREBALO PROČITATI I PISMO KOJE JE PREDSJEDNIK RS Milorad Dodik tada uputio Savjetu bezbjednosti UN-a.

To je Tamarin uvod u sljedeću Dodikovu izjavu, datu naravno za RTRS, Tamari, a opet u slikovitom jednom enterijeru, u Njujorku dabome:

Želim da se zahvalim ruskom ambasadoru za pažnju koju je posvetio upravo pitanjima vezanim za BiH i što je bio veoma aktivan u nastojanjima da na sastancima Savjeta bezbjednosti, kad je na dnevnom redu BiH, uvaži i argumentaciju koju smo MI BILI U PRILICI DA DOSTAVIMO, za razliku od NEKIH DRUGIH AMBASADORA, koji su opet imali samo jednostranu komunikaciju koja U PRAVILU nije bila tačna i nije iznosila tačne podatke o svemu. Naravno da su ZAPADNI AMBASADORI u Savjetu bezbjednosti, odnosno njihove vlade uvijek bile sklone da bez ikakve zadrške podrže visoke predstavnike, šta god oni rekli. SADA JE POMALO VEĆ JASNO da je visoki predstavnik BIO GREŠAN u BiH i da sama činjenica da je Incko, koji je dolazio posljednji put tu na sjednicu Savjeta bezbjednosti i zatražio da verifikuje sve odluke koje su ikada donijeli visoki predstavnici u BiH u prošlosti..nije uspio u tome upravo zahvaljujući razumjevanju jednog broja ambasadora, IZMEĐU OSTALOG, i gospodina Čurkina.

Dalje nas Tamara obavještava koje je još zvanične posjete obavila delegacija RS u Njujorku:

Predsjednik Dodik prethodno je posjetio memorijalni centar posvećen žrtvama terorističkog napada 11. septembra 2001. u kojem je stradalo gotovo tri hiljade ljudi iz više desetina zemalja širom svijeta, među kojima i iz BiH. Predsjednik će večeras, na Kolumbija Univerzitetu, održati predavanje. Biće organizovana i donatorska večera kako bi bila prikupljena finansijska sredstva za osnivanje katedre za srpski jezik na ovom univerzitetu.

Branka: A iz Njujorka su stigle i fotografije posjete memorijalnom centru žrtvama terorističkog napada na STC (3:16, must see). Među imenima žrtava su i imena dva Srbina, Vladimira Tomaševića i Bojana Kostića. PREDSJEDNIK JE PORUČIO DA SU NEVINE ŽRTVE UJEDINILE SVIJET U BORBI PROTIV TERORIZMA.

Moram priznati da sam ostala poražena ovim zadnjim prilozima o predsjednikovoj turneji. Ja to ne dam nikom! Ovaj školski primjer konstruisanja i napuhavanja, đece mi, pohraniću na pet diskova i slati kolegama predavačima političkih nauka i komunikologije. Bravo Dnevniče, bravo Branka, bravo RTRS, bravo Srpska!!! Bravo plavi okviru koji si brži i efikasniji od fotošopa u skrivanju likova koji na fotografijama svojim nedostojanstvenim držanjem narušavaju svečanost najistorskije posjete i odavanja počasti dvojici poginulih Srba u Njujorku.

Manipula dana: Jebi ga, opet Akaši, isti prilog, gotovo isti sagovornici. Izjava je ljudi poljuljala duhove. Malo sve začinjeno prilogom iz ARHIVE na kojem RUSKI oficir objašnjava ko je kriv za Markale a bivši novinar Tajmsa priča o postojanju JEDNE KOPIJE TAJNOG IZVJEŠTAJA UN-a koji će Karadžića maltene nominovati za Nobelovu nagradu za mir. Bravo, bravo, bravo!

Dnevnik II, RTRS, 26.10.1984. http://rtrs.tv/av/player.php?id=15229&x=1

Polako nego kako?

Vijest dana baj Marijana Đurđević: Predsjednik RS Milorad Dodik u Njujorku sa Vitalijem Čurkinom....Predsjednik RS završava posjetu SAD-u koja je, kako tvrdi, bila opravdana jer se POLAKO RAZBIJA STEREOTIP o Srpskoj i na nju se danas gleda drugim očima. Kao na partnera. SAD kaže (Dodik) sad više uvažava i razumije stavove Srpske.

O razgovoru Dodika i Čurkina izvještava i Tamara Ćuruvija: Rusija autentično i vjerodostojno predstavlja i zastupa stavove RS u svjetskoj organizaciji. Predsjednik RS je tokom sastanka sa Čurkinom prenio zahvalnost za stav Ruske federacije u UN-u. Rusija nije podržala prijedloge gdina Incka tokom podnošenja izvještaja o BiH u maju ove godine. PODSJEĆAMO, tada je ambasador Čurkin govor Valentina Incka nazvao preemotivnim i ocijenio da je za sagledavanje složene političke strukture u BiH neophodno saslušati sve strane a aludirajući na pismo iz RS upućeno UN-u u vrijeme podnošenje izvještaja Visokog predstavnika Savjetu bezbjednosti UN-a.

Marijana : Predsjednik Dodik ODRŽAO JE PREDAVANJE (haleluja) na prestižnom Univerzitetu Kolumbija u Njujorku. O američkoj spoljnoj politici, Dejtonskom sporazumu i evropskim integracijama RS i BiH govorio je NA POZIV ove ugledne akademske zajednice.

Tamara (iz bureta): SAD su dale veliki doprinos razvoju i obnovi infrastrukture Bosne i Hercegovine. Govoreći o vrijednostima Dejtonskog sporazuma predsjednik Dodik je istakao da je sporazum uspostavio NOVU POLITIČKU STRUKTURU te ocijenio da je uz veću političku volju unutar BiH mogao biti i efikasnije implementiran...

Dodik u predavanju, barem sudeći po onom što nam je Dnevnik smontira', ne govori ništa novo, a ni vrijedno pažnje. Pogled odvlače profesorske cvike koje vonabi državniku stoje k'o piletu sisa, ili se to meni čini zbog klišeiziranih retoričkih modela kojima se služi. Osvježavajuće je bilo vidjeti kako prilog ipak nije uspio skriti smješkanja mlađeg dijela publike koji se vjerovatno nisu dali zavarati samohvalisanjem o sprovođenju demokratije i saradnji s parlamentom. Ti isti mladi, a o tome nema pomena u Dnevniku, protestovali su ispred Kolumbija univerziteta i u toku “predavanja” postavljali pitanja. Toplo preporučujem gledanje snimaka predavanja i pitanja na jutjubu i da efendijine izjave uzmete s rezervom. Nekako ne volim povjerovati da je jedan prestižni Univerzitet u Njujorku, pa makar sve i bilo finansirano iz onih 13 miliona, dopusti sebi propust da ne propusti na predavanje posjetioce bošnjačke nacionalnosti:

http://www.youtube.com/watch?v=kbEPeRAZxsA

http://www.youtube.com/watch?v=Iqh4rDhvxgQ&feature=related

Radmila Gorup, profesor na Kolumbiji, zadovoljna je posjetom predsjednika i njegovom spremnošću da pomogne osnivanje katedre za srpski jezik na tom univerzitetu. Doduše ona ne spominje osnivanje katedre već se zaustavlja na “pomogne” a na nama je da vjerujemo Dnevniku II.

Manipula dana: Dnevnik II

Kraj

Jašareviću izem ti tajming

I tako, 27.10.1984 završila je Američka Turneja predsjednika RS a Stiriotajp brejking misija je okončana. Već idućeg dana jedan će događaj dodati so na ranu s ovog putovanja. Predsjednik, realno gledano, tj. gledano mimo prenapuhanih montažerskih i brejnvošing trikova RTRS-a u SAD-u nije razbio ništa i nikog. Bila je to jedna tužna posjeta jednog tužnog predstavnika jednog tužnog naroda s neizvjesnom budućnošću. Možemo samo pretpostavljati kakvim divnim javljanjima i prenapuhavanjima iz Amerike bismo bili počašćeni da je naoružani vehabija na ambasadu pripucao samo dva dana ranije. Majka mu stara baš nas neće međunarodna bitnost. Zamislite koju bi tek onda težinu imala posjeta memorijalnom centru u Njujorku i koliko bi rasla prsa članova i članica naše delegacije! Ovako, nema druge nego pisati pismo UN-u, pa makar ga čitao samo Čurkin.

Najave> Kulturno ljeto u Prijedoru iliti kad uprži malo iznad nule

2011-05-25T07:04:00.001-07:00

Kolika je u Prijedoru čaršija, svu sam je obišla, al' one prave opanke da kupim nisam uspjela. Čak nema ni onih gumenih s kajišem. Morala sam se zadovoljiti najobičnijim gumenjacima, za broj većim, da stanu i priglavci. Nije red da ovogodišnje Prijedorsko kulturno ljeto dočekam nespremna.

Već sam kiksala i nisam se na otvorenju pojavila. Propustila sam da 18. maja uživam u izložbi povodom Svjetskog dana muzeja i divim se narodnim nošnjama, narodnim ženama, njihovim maramama i jakim grlima.

Prijedorsko kulturno ljeto i ove godine, baš kao i prošle, mogla bih opisati i predstaviti u tri riječi : djeca (su radost svijeta), folklor i čemerika.

Elem, ko je kao i ja zakasnio na otvaranje i na koncert polaznika Muzičke škole u Prijedoru, vjerovatno je zakasnio i na manifestaciju „Selo veselo“ koja se ove godine u sklopu Kulturnog ljeta organizuje u Pejićima. No nema mjesta brizi, veseliće se i selo Marićka u julu. Glavne discipline na ovoj sportsko-kulturnoj manifestaciji su bacanje kamena u dalj, skakanje u vreći, nošenje jajeta u kašičici, zatezanje konopca i šutiranje penala. Kao pravu poslasticu prošle je godine za učesnike manifestacije u Rasavcima (check it out!) prijedorski Opštinski odsjek za unapređenje poljoprivrede pripremio pitanja za kviz znanja iz poljoprivrede. Jedno od pitanja bilo je: Kako se naziva plod krompira? Ponuđeni odgovori bili su: a) lukovica, b) krtola, c) bobica. Tačan odgovor bio je pod „b“, dok bi odgovor pod „c“ pasao pitanju: „Šta Opštinski odsjek za unapređenje poljoprivrede Prijedora ima da ponudi seljanima u ostala 364 dana u godini?“

Poslije veselja u Pejićima za mjesec maj ostaju predstavljanja dječijeg dramskog stvaralaštva i dječije mašte, a cijelu jednu sedmicu u maju ljubitelji dobrog filma imaće priliku uživati u najnovijem filmskom ostvarenju Rolanda Emmericha „2012“, iz 2009. godine, u novoobnovljenom prijedorskom kinu „Kozara“, bivši 'Radnik'. Kao što svi vi, sigurna sam, već dobro znate, film govori o drevnom proročanstvu Maja čiji kalendar predviđa smak svijeta za iduću godinu. Publika voli, mora da voli, apokaliptične teme i podsjećanja da je jedini put ka spasenju u njegovanju folklora i tradicije, makar bilo jaje na kašičici. Ostvarenjima poput urnebesno ogavnog filma „Srbi narod koji nestaje“, prijedorsku publiku već je imala prilike zaplašiti Gradska čitaonica.

U mjesecu junu počinje i turistička sezona u Prijedoru, a već trećeg dana akademski slikar Predrag Marjanović predstaviće svoje radove u Galeriji savremene umjetnosti „96“ u Prijedoru. Povod je obilježavanje desete godine rada galerije u gradu u kom su rodjeni neki od prvih umjetnika na području BiH i koji nosi još nekoliko slavnih epiteta: grad s najvećim brojem akademskih slikara i grafičara po glavi stanovnika u našoj državi, grad iz koga je većina akademskih slikara i grafičara pobjegla glavom bez obzira, i grad sa najmanje ateljea i radnih prostora dodijeljenih umjetnicima, a u odnosu na njihov veliki broj po glavi stanovnika. Tek ovo prvo neizostavni je dio političkih govorancija prijedorskih političara i kulturnih radnika koji se ponekad zadese na otvaranju neke izložbe.

Predrag Marjanović jedan je od najzaslužnijih ljudi za otvaranje Galerije savremene umjetnosti u Prijedoru. Opština Prijedor odala mu je priznanje postavivši ga te 2001. godine za direktora novoosnovane galerije i dajući mu platu godinama nakon što je ova ustanova bila dobila novog direktora, a prije nego je gospodin Marjanović postao referent za kulturu pri, zna se, Odjeljenju za društvene djelatnosti Opštine Prijedor. Da se sve ne svede na pokazivanje Marjanovićevih tapeta uokvirenih ramom, Galerija će kao popratni događaj jubileju organizovati i džez koncert.

Dan kasnije, Javna ustanova „Centar za prikazivanje filmova“, tj. kino „Kozara“, pobrinuće se da najmlađima ne prisjedne ljeto. U sklopu Revije dječijeg filma biće prikazana čak dva animirana filma šest dana za redom, a slične revije planirane su još i za juli i avgust. Koji su filmovi i u kom su broju planirani na internet stranici kina nisam mogla da saznam. Valjda je prerano.

Poslije predstavljanja krnje banjolučke filharmonije, i još jedne parade dječijeg stvaralaštva u prijedorskom pozorištu planiranih za 14. i 15. juni, u Muzeju „Kozara“ biće predstavljeni radovi prijedorskog slikara Zorana Sovilja, takođe nenastanjenog u Prijedoru. Zoran nije želio da iskoristi priliku da poput oca Milana, jednog od najboljih naivnih slikara na Balkanu, ostane u Prijedoru i slika u intimi svoje „dva sa dva“ sobe, te je, ne želivši da sačeka još par vijekova do kraja turskog ropstva, otišao četkicom za kruhom.

Poslije izložbe slijedi zagrijavanje za ono što dolazi na kraju mjeseca. Koncert pod nazivom „Bovec Prijedoru“, održaće se 18. juna. Ne nađoh nigdje informaciju o kom tipu koncerta se radi pa ću dozvoliti sebi da živim u nadi da nije folklorni. Pozorišna predstava „Hot line“, isprikazivana je u prijedorskom pozorištu u februaru ove godine, pa će se ista u okviru kulturnog ljeta prikazati na sceni Ljetne bašte, otprilike kilometar udaljenoj od pozorišta. Zatim slijedi petodnevna smotra arheološkog filma, koja prijeti da bude jedina svijetla tačka junskog „kultur-šegačenja“, a da i ona što brže utihne, pobrinuće se tamburaški koncert koji će biti organizovan na istom prostoru na kom i revija, u lapidarijumu Muzeja.

Poslije tri dana odmora od tamburanja, tj. 27. juna, održaće se veče folklora, pa sljedećeg dana veče folklora, pa onda veče nacionalnih manjina (u tradicionalnim nošnjama i uz ples), pa na kraju, ako vam nije bilo dosta, opet veče folklora. Valjda će izdržati oni moji gumenjaci.

Tokom jedne od ovih večeri, prijedorskoj publici predstaviće se KUD „Stanko Paunović“ iz Pančeva, i neizostavno SKUD „Mladen Stojanović“ iz Prijedora. Za razliku od Stanka, ako se oslonite na mahalaške revizionističke istorijske izvore u Dorprijeu, Mladen Stojanović samo je prividno bio komunista, u duši je bio četnik, i nisu ga oni ubili nego partizani, štaviše sam Tito naredio. Stoga bi Mladenu bilo više nego drago da može da vidi kako mu se skudovao KUD.

Ljeto u julu otvoriće prijedorska gradska biblioteka manifestacijom „Stare i rijetke knjige“. Jedva čekam da se upoznam s naslovima i provjerim šta to fali novim knjigama, isto tako rijetkim u prijedorskoj biblioteci. Al' da nisu Koeljo i Bobić Mojsilović.

Na Malom trgu, centralnom mjestu ovogodišnjeg kulturnog ljeta, 2. jula nastupiće italijansko KUD „Zampagnaro Lagaro“, u prevodu „Lagarski gajdaš“, koji će pored svog glavnog nastupa u Banjoj Luci navratiti i do Prijedora, jer su njegovoj publici ostali u navodno lijepom sjećanju od prošle godine. Novitet su pak pevci iz slovenačkog pevskog zbora „Kronce“ iz Novog Mesta. Oni će, zajedno uz prijedorske bendove koji će se nastupiti veče kasnije predstavljati mali dašak osvježenja u mjesecu julu, koji će proći i završiti u retro i „Kids 'n' granmas love it“ fazonu: akvareli malog formata, revija dječijeg filma, vokalno predstavljanje kudova, zlatne ruke Potkozarja, Selo veselo, smotra etnografskog filma...

U avgustu organizatori Kulturnog ljeta polako zatvaraju krug dječije radosti. Poslije dječijeg dramskog stvaralaštva, predstava dječijih grupa i revija dječijih filmova dolazi na red izložba dječijih radova „Moja prva knjiga“ u prijedorskoj biblioteci, kako i doliči.

Isti dan na Kozari, ili kako organizatori navode u hotelu Monument, biće otvorena tradicionalna slikarska kolonija „Sreten Stojanović“ koja će trajati narednih sedam dana. Selektor ovogodišnje kolonije istaknuti je prijedorski akademski slikar i wannabe režiser Zoran Radonjić. Prošle godine selektor je bio gorepomenuti Predrag Marjanović, dok se Zoran Radonjić u okviru prošlogodišnjeg Kulturnog ljeta predstavio putopisnim dokumentarnim filmovima snimljenim u duetu sa Dragan Stojnićem. Slijedeći logiku ovog „vrzinog kola“ prijedorske umjetnčke scene, za vjerovati je da ćemo iduće godine imati prilike uživati u izložbi slika Zorana Radonjića povodom 11 godina rada galerije, filmskim ostvarenjima Predraga Marjanovića, a da će umjetnike na koloniji na Kozari imati privilegiju da pozove gdin. Stojnić. Budem li u pravu dabogda i Maje bili.

U toku trajanja kolonije, u Muzeju „Kozara“ biće postavljena i izložba grafika renomiranog prijedorskog umjetnika iz Beograda Branka Miljuša. Organizatorima je očigledno jako bitno da prijedorskoj publici još jednom pruže dokaze kako se u radu ovog kobajagi profesora na ALU u Banjoj Luci već dvadeset godina ništa promijenilo nije.

Nedjelju dana po otvaranju ove izložbe održaće se i veče domaće kuhinje. Na Malom trgu. Kao završnica slijede još jedna, avaj zadnja, revija dječijeg filma, pa još jedno (da li zadnje?) predstavljanje pozorišnog komada '“Hot line“.

U njoj, za one koji ne znaju, dva studenta odluče pobijediti besparicu nudeći telefonske seksualne usluge.

Mladi u Prijedoru mogu napokon zaista biti sretni što su dobili Ljetnu baštu.

Video festival 3-300 u Prijedoru-Prvo pa muško

2011-05-14T01:29:00.001-07:00

U Prijedoru je u organizaciji Galerije savremene umjetnosti 96 juče održan prvi međunarodni video festival pod nazivom 3-300. Radove na festival, kao rezultat dobre promocije istog, poslali su 24 autora iz Prijedora i inostranstva, to jest Banje Luke.

Žiri u sastavu Rade Simović, Igor Motl i Zoran Radonjić odabrao je 9 radova koje su sinoć putem malog ekrana i uz dobro osvjetljenje mogli vidjeti, makar i sa nedovoljne udaljenosti, brojni posjetioci festivala. Oni koji su izabrane radove slušali sa dovoljne udaljenosti bili su počašćeni i konstantnim brbljanjem prijedorskih novinara koji su pred ulazom u galeriju kao i uvijek vrijedno čekali da se ' stvar završi' kako bi učesnicima postavili set, slutim zakonom o izvještavanju o kulturi u RS predviđenih pitanja: Kako se zoveš i odakle dolaziš? Gdje nalaziš inspiraciju za svoj rad? Kad si prvi put počeo/počela da crtaš? Koju poruku šalje tvoj rad?

Jedino ograničenje festivala, ako izuzmemo stručnost žirija, bilo je da poslani radovi budu u dužini od 3 do 300 sekundi. Sve ostalo ostavljeno je na volju zainteresovanim učesnicima. Rezultat je to, kako je na otvaranju naveo direktor galerije Tihomir Ilijašević, sveopšte demokratizacije kulture uslovljene brzim razvojem tehnologije. Razvoj tehnologije, internet komunikacija i, tehnički gledano, lakši pristup informacijama što ga je sa sobom putem Elta kablova 21.vijek donio i u Prijedor žiriju festivala nisu bili od pomoći u odabiru pobjedničkog rada. Naime, prvu pobjedu na ovom prvom video festivalu u galeriji u Prijedoru odnio je kratki film pod nazivom 'Razmisli' autora Milana Džaje, studenta režije na Akademiji u Banjoj Luci koji je ideju pronašao u Autostoperskom vodiču kroz galaksiju, a inspiraciju za režiju posudio od jednog od najpoznatijih kratkih filmova na svijetu: The Lunch Date. Ovaj debitantski rad Adama Davidsona iz 1989.godine već je iduće godine osvojio prvu nagradu u Kanu u kategoriji kratkog filma i postao jedan od najčešće prikazivanih filmova boraca protiv predrasuda i stereotipa. Inspiraciju za svoj rad Davidson je našao u urbanoj legendi iz 70ih pod nazivom ' Paket biskvita' ekranizovanoj takođe u holandskom filmu "Boeuf Bourgignon" iz 1988.godine.

Gdje nalazite inspiraciju za svoj rad?-upitali bi novinari. U demokratizaciji kulture.-mogao bi odgovoriti pobjednik. Slično je mi je uzvratio i jedan od članova žirija kad sam ga upitala da li je znao da je pobjednički rad copycat. Ne, rekao je, ne može žiri znati sve, dodao je. Pa ne može, a ne mogu ni studenti režije. Pogotovo su oni banjolučki na dobrom glasu da su, poput prijedorskih a i širih novinara, kad je u pitanju umjetnost ne samo univerzalne neznalice nego neznalice.

Isti rad odnio je na kraju i nagradu publike. Njih pedeset imalo je priliku na glasačkom listiću zaokružiti svog favorita. Ostali, u duhu demokratizacije kulture, nisu imali tu priliku budući da više listića nije bilo odštampano. No publici se nije čuditi. Mnogi od njih sigurno su po prvi put vidjeli da postoji nešto što nema radnju i zbivanje i traje do pet minuta.

Sve navedeno ne čini Džajin rad lošim ali bi trebalo da je dovoljno da ga ne učini pobjedničkim. Pogotovo ako uzmemo činjenicu da, bar kad je u pitanju jedan dio žirija, kao izvor inspiracije za svoj film ne navodi ranije ekranizovane verzije ove priče. Ali avaj.

Kao i kod većine festivala i izložbi kratkog formata najveći dio u Prijedoru pokazanih radova držao se gornjeg limita od 5 minuta (kod izložbi kratkog formata bilo bi to do 10cm). Jedino je rad Dragane Krecelj, na zaprepaštenje jednog dijela publike, trajao oko tri sekunde. Žiri nije propustio da napravi grešku te joj je umjesto prve dodijelio drugu nagradu.

Treću nagradu odnio je rad 'Zid', reklama za zid autora Miroslava Stakića iz Prijedora. Da demokratizacija umjetnosti nije uzela prevelikog maha govori činjenica da su sve tri nagrađena autora izdanak banjalučke ALU.

The Lunch Date, Adam Davidson, 1989

http://www.youtube.com/watch?v=epuTZigxUY8

Razmisli, Milan Džaja, ispitni rad prve godine režije na ALU Banja Luka

http://www.youtube.com/watch?v=zmM0NIqO2kg

Obilježavanje Dana logoraša BiH i Dana pobjede nad fašizmom u Kozarcu i Omarskoj 9.maja 2011.godine

2011-05-10T04:33:00.001-07:00

Obilježavanje Dana logoraša BiH i Dana pobjede nad fašizmom počelo u Kozarcu kod Spomenika ubijenim Kozarčanima u proteklom i u II Svj.ratu. Organizator planirao da se obilježavanje održi samo u Kozarcu ukoliko bezbjedonosne prilike budu tako nalagale budući da se do samog kretanja za Omarsku nije sa sigurnošću moglo tvrditi da usput nije organizovan kakav kontra protest.

Po prijedlogu organizatora skupa učesnici na reveru nosili crvene gerbere umjesto polaganja vijenaca u Omarskoj koji svake godine svejedno bivaju uklonjeni netom nakon polaganja.

Policija RS obezbjeđivala skup u Kozarcu, kolonu do Omarske i skup u Omarskoj. Sve proteklo bez većih incidenata. Na manje incidente kao što su pokazivanje srednjeg ili sva tri prsta od strane pojedinih mještana Niševića i Omarske učesnici skupa već su oguglali i znaju da se radi o izolovanim slučajevima.

Ispred tzv. Bijele Kuće u Omarskoj, jednoj od lokacija gdje su privođeni građani i građanke Prijedora nesrpske nacionalnosti da bi tu bili pritvoreni, mučeni i na kraju njih oko 700 ubijeni. Na tom je mjestu planirana izgradnja memorijalnog centra za šta je 2005.godine dobijena i pred ovaj dan potvrđena saglasnost Arcelor Mittala ali se čeka na rješavanje zakonskih i tehničkih prepreka.

Staša Zajević, predsjednica Žena u crnom čita okupljenima Deklaraciju o nastavku borbe protiv fašizma. Da pročitate i ako želite potpišete ovu deklaraciju pratite ovaj link: http://www.petitiononline.com/9maj/petition.html

Okupljenima nije bilo dozvoljeno da posjete ostale dijelove kompleksa u Omarskoj gdje su takođe vršena nasilna i nezakonita privođenja, mučenja i ubijanja.

Bakir Izetbegović i Željko Komšić stižu na skup sa planiranih sat i po zakašnjenja kako ne bi bili prisutni u vrijeme čitanja Deklaracije. Toliko o iskrenom davanju podrške.

Bakir Izetbegović, član Predsjedništva BiH poručio kako se protiv fašizma još uvijek moramo boriti i da isti nije mrtav. Nadajmo se da će iskoristiti neku od budućih prilika da istu poruku pošalje i na ostalim mjestima gdje su nezakonito ubijani Bošnjaci,Srbi ili Hrvati.

Neke od prostorija zloglasne Bijele kuće koje su u vrijeme postojanja logora bile pretrpavane zatvorenicima. Boravak u Bijeloj kući značio je sigurno premlaćivanje, silovanje i na kraju i smrt.

Sudbin Music, sa 18 godina odveden u logor i Milica Tomic, umjetnica iz Beograda, razgovaraju o nastavku umjetničkog projekta ' Četiri lica Omarske'. Više o samom projektu na: http://cetirilicaomarske.wordpress.com/

Žene u crnom kreću se ka svom vozilu nakon završetka ceremonije obilježavanja Dana logoraša BiH i Dana pobjede nad fašizmom u Omarskoj. U pozadini se vide Bijela Kuća i ostatak ovog dijela kompleksa Omarska.
Živjele žene u crnom!

Ko se boji fašizma još?

2011-05-10T04:29:00.001-07:00

Još od '98e godine preživjeli logoraši logora Omarska i njihove porodice i prijatelji kao i porodice i prijatelji onih 700 građana Prijedora koji nisu imali sreću da prežive mučenja okupljaju se u znak sjećanja na 9.maj, dan borbe protiv fašizma. Tek ove godine zapala je za oči vlasnicima opštine Prijedor i Republike Srpske ta činjenica koju su osudili više nego spremno a u sklopu ratnohuškačke kampanje koju u Bosni i Hercegovini još od završetka rata sprovode preživjeli fašisti i njihovi simpatizeri sa sve tri strane.

Glavna kritika vrti se oko jedne stvari: neodgovorno je zločine u posljednjem ratu izjednačavati sa zločinima u II Svjetskom ratu. U prevodu: na dan obilježavanja borbe protiv raka neodgovorno je sprovoditi kampanje protiv pušenja. Baš.

Protivnici obilježavanja Dana borbe protiv fašizma na način na koji su to izveli preživjeli logoraši Omarske i svi oni koji s njima saosjećaju još uvijek nisu spremni prihvatiti činjenicu da se oni koji su počinili zločine u Omarskoj a u ime jednog cijelog naroda, mogu nazvati fašistima. Niti nude neki bolji prijedlog, možda zato što ga ni nema.

Tih devedesetih godina, tj. juče, lokalna vlast i policija u Prijedoru naredila je nezakonito zatvaranje i hapšenje nekoliko hiljada svojih sugrađana. Njih 700 nije ubijeno borbom prsa u prsa već je bez ikakvog pravnog i zakonskog osnova zatočeno, mučeno i likvidirano. Jedini razlog bila je pripadnost drugoj etničkoj skupini od one vladajuće. Hiljade od njih dobili su po istoj osnovi otkaze sa posla i, ako već nisu imali tu “sreću” da budu zatočeni, organizovano su poslani van teritorije prijedorske opštine a njihova imovina bivala je opljačkana ili uništena. Mnogi su otišli i u privatnom aranžmanu kakav je za mnoge od njih organizovao moj bivši komšija, trenutno nastanjen u Švedskoj. Kao pripadnik vojne policije i vlasnik automobila prevozio bi komšije Bošnjake do tadašnje linije razgraničenja. Bio bi to čisti akt milosrđa da nije uzimao jednu zlatnu naušnicu po kilometru.

No da se vratim prekjučerašnjem obilježavanju Dana borbe protiv fašizma. Opštinske vlasti u Prijedoru i Savez logoraša Republike Srpske usprotivili su se povezivanju ratnog režima RS sa fašizmom. Kao protivakciju Savez logoraša RS najavio je postavljanje betonskog 36 metara visokog krsta na Zlatištu iznad Sarajeva. Dakle, borba sa mostarskim krstograditeljima i sarajevskim minaret-bauerbajterima u posljeratnom Sukobu Falusa se nastavlja. U trku na titulu ''Moj je najveći' i srpski narod svog konja imade.

Da li predstavnici Saveza logoraša RS misle da ni zločine nad Srbima u proteklom ratu nisu počinili fašistički nastrojeni egzemplari ostalih dvaju naroda u BiH? E pa jesu. Da li bi bilo zgorega da su i sami na 9.maj rekli kako fašizam u Evropi nije mrtav? Ako bi željeli znati šta o tome misle ostali Evropljani dovoljno bi bilo da su u gugl pretraživač ukucali 'Fascism is not dead'. Dobili bi oko 2 miliona rezultata od kojih se većina odnosi na izjave evropskih zvaničnika o porastu fašizma u Evropi sa najsvježijim primjerima u Mađarskoj, Britaniji, Francuskoj, Italiji, Rumuniji, Hrvatskoj, Srbiji, Austriji pa čak i u Holandiji. Jedan dio rezultata bile bi stranice klerofašističkih i fašističkih organizacija koje širom Evrope opominju da nisu još dali sve od sebe.

Lako je razumjeti i opštinsku vlast u Prijedoru koja ne želi izjednačavanje zločina u zadnjem ratu i onih u II svjetskom ratu. Kozarački narod dao je jedan od najbitnijih doprinosa borbi protiv fašizma i već na početku II Svj. rata počela je organizovana borba protiv njemačkih okupatora, ustaša, muslimanskih fašista i četnika. No nije to jedini razlog. Podsjećanje na prirodu zločina koji su počinjeni nad građanima i građankama Prijedora u zadnjem ratu boli i zbog činjenice da je obilježavanje Dana pobjede nad fašizmom u RS naša pljuvačka na licu onih koji su umrli za vrijednosti koje većina Prijedorčana danas ne želi ni da čuje. Jer ako smo toliki antifašisti i poštujemo antifašističku borbu naših predaka zašto nam ulice više ne nose imena istaknutih antifašističkih boraca bošnjačke i hrvatske nacionalnosti? Zašto je bista Esada Midžića još uvijek radije (ne)viđena u podrumu Muzeja Kozara u Prijedoru i zašto Gimnazija više ne nosi njegovo ime? Zašto je nasred Prijedora obješena Mira Cikota odjednom postala manje vrijedna od Branka Ćopića i odjednom suviše neukusno ubijena da bi se keksi po njoj zvali? Zašto odjednom nema ni ulica Save Kovačevića i Josipa Mažara Šoše? Zašto je grb opštine Prijedor i dalje jednonacionalistički? Zašto odjednom u slobodoljubivom Prijedoru na prste mogu pobrojati poznanike koji ne kriju da su im djed ili baba bili u partizanima?

E pa možda zato jer fašizam još umro nije.

Primabloggerina: DEKLARACIJA O NASTAVKU BORBE PROTIV FAŠIZMA

2011-05-09T14:30:00.000-07:00

Primabloggerina: DEKLARACIJA O NASTAVKU BORBE PROTIV FAŠIZMA: "Povodom 9. maja, Dana pobede nad fašizmom i Dana logoraša Bosne i Hercegovine, javnosti Republike Srbije i Bosne i Hercegovine upućujemo D..."

DEKLARACIJA O NASTAVKU BORBE PROTIV FAŠIZMA

2011-05-09T14:29:00.000-07:00

Povodom 9. maja, Dana pobede nad fašizmom i Dana logoraša Bosne i Hercegovine, javnosti Republike Srbije i Bosne i Hercegovine upućujemo

DEKLARACIJU O NASTAVKU BORBE PROTIV FAŠIZMA

Deklaracijom ukazujemo na današnju politiku Republike Srbije koja negira ratne zločine i postojanje koncentracionih logora tokom devedesetih godina. Ta politika poništava glavnu tekovinu Drugog svetskog rata—ravnopravnost svih naroda sa prostora nekadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Politiku negiranja, poricanja i nekažnjavanja zločina produkuju i sprovode nacionalne institucije, ekstremne desničarske organizacije i navijačke grupe čime podstiču nasilje i mržnju.

Političkom rehabilitacijom četničkog pokreta i Draže Mihailovića revidira se istorija Drugog svetskog rata koja vodi izjednačavanju fašizma i antifašizma.

Uprkos razumljivim potrebama za zbližavanjem i povezivanjem na kulturnom i ekonomskom planu, osuđujemo povezivanje Republike Srbije i Republike Srpske izvan konteksta Bosne i Hercegovine. Time se direktno narušavaju suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine i onemogućava ponovno zbližavanje svih njenih naroda.

Pozdravljamo poruke upućene sa Samita u Karađorđevu održanog 26. aprila 2011. godine, u kojima se ističu neophodnost pomirenja, stabilizacije odnosa i normalizacije života u regionu.

Uvereni da bez istinskog suočavanja sa ratnom prošlošću ne može biti ni pravog pomirenja:

Pozivamo organe vlasti Republike Srbije, Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Opštine Prijedor—te javnost u Srbiji, Bosni i Hercegovini i diljem nekadašnje Jugoslavije—da podrže inicijativu bivših logoraša Omarske za izgradnju memorijalnog centra na prostoru današnjeg rudnika ArcelorMittal. Rudnik se nalazi u Bosni i Hercegovini, na mestu nekadašnjeg koncentracionog logora Omarska, formiranog 1992. godine po odluci civilnih vlasti opštine Prijedor. U logoru je bilo zatvoreno i mučeno preko 3300 stanovnika ove opštine, a po procenama je ubijeno preko 700 ljudi.

Smatramo da stradanje civila u logoru Omarska i svim drugim logorima formiranih tokom ratova devedesetih moraju biti dostojno obeleženi kako bi postali delom javnog sećanja, na putu ka ponovnom uspostavljanju zajedničkog života na prostoru bivše Jugoslavije.

Odlukom od 1. decembra 2005. godine, kompanija ArcelorMittal podržala je projekat izgradnje memorijalnog centra u okviru rudnika. Podržavanjem iste inicijative, Republika Srbija i Republika Srpska jasno bi pokazale spremnost da se aktivno i kritički odrede prema masovnim zločinima, sistematski počinjenim nad civilima nespske nacionalnosti.

Takođe pozivamo ArcelorMittal da ukine aktuelnu diskriminacionu politiku kojom se favorizuje zapošljavanje po etničkoj osnovi. Ta praksa predstavlja posleratni nastavak etničkog čišćenja drugim sredstvima.

Zahtevamo da Republika Srbija zabrani i spreči delovanje ekstremnih desničarskih organizacija i navijačkih grupa, koje podstiču, vrše nasilje i promovišu govor mržnje u javnom i medijskom prostoru.

Ovom Deklaracijom se afirmiše antifašizam svih naroda na teritoriji nekadašnje Jugoslavije kao zajednička vrednost, tekovina savremenog evropskog društva, temelj ravnopravnosti i normalizacije međuljudskih odnosa u regionu.

Deklaraciju inicirali/e:
Žene u Crnom
Radna grupa “Četiri lica Omarske”
Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji
Umetnički kolektiv Grupa Spomenik
Centar za ženske studije

Deklaraciju podržali/e:
Savez logoraša u Bosni i Hercegovini
Udruženje logoraša “Prijedor 92”

Version in English:

On the occasion of May 9th – Victory Day over Fascism and the Day of Concentration Camp Detainees of Bosnia and Herzegovina – the DECLARATION OF ANTI-FASCIST STRUGGLE’S CONTINUATION (below) was initiated by Women in Black, Helsinki Committee for Human Rights in Serbia, Center for Women’s Studies, art collectives Grupa Spomenik (Monument Group) and Working Group “Four Faces of Omarska”. The Declaration is supported by the Association of Concentration-camp Detainees “Prijedor 92” and the Association of Concentration Camp Detainees in Bosnia and Herzegovina.

The Declaration will be publicly read on May 9th at 12.30 p.m. at the site of the former concentration camp in Omarska (1992), currently the ArcelorMittal mine, and at the site of the World War II camp Banjica, in front of the Musem of the Banjica Camp at Veljka Lukica - Kurjaka 8 in Belgrade.

The act of its simultaneous reading in Omarska and Belgrade is our way of showing both solidarity with and respect to the victims of fascism.

Declaration’s reading in Omarska, still an unmarked atrocity site, is an act of active support and participation in the memorial’s establishment.

We invite you to support the Declaration with your signature or to partake in its reading in Omarska or Belgrade and thus confirm your commitment to anti-fascism.

---------------------------------------------------

On the occasion of May 9th – Victory Day over Fascism and the Day of Concentration Camp Detainees of Bosnia and Herzegovina - we address the following to all citizens of the Republic of Serbia and Bosnia and Herzegovina:

DECLARATION OF ANTI-FASCIST STRUGGLE’S CONTINUATION

By means of this Declaration, we denounce the contemporary politics in the Republic of Serbia which negates the existence of concentration camps and other crimes of war committed during the Nineties. The negation of these crimes annuls the heritage of our people, and the inherent dignity of our World War Two legacy – the equality of all peoples of all nations in the former Socialist Federal Republic of Yugoslavia.

Extreme right-wing organizations and hooligan groups promote denial and impunity for war crimes while national institutions implement this politics of negation, thus legitimizing continued violence and hatred.

The political rehabilitation of the Chetnik movement and Draza Mihailovic revises the World War Two history, disingenuously equating fascism and anti-fascism.

Despite possible practical cultural and economic reasons for linking the Republic of Serbia and the Republic of Srpska, we condemn any such affiliation in as much as it negates the broader multi-ethnic Bosnian and Herzegovinian context. This association directly undermines the integrity and territorial sovereignty of Bosnia and Herzegovina, and hinders the rapprochement of all its nations.

We welcome the public statements addressed during the Karadjordjevo Summit of April 26th, 2011, since they emphasize the necessity of reconciliation, stable relations and normalization in the region.

Our conviction is that no reconciliation is possible unless we deal with our wartime past. Thus,

We invite the authorities of the Republic of Serbia, Bosnia and Herzegovina, the Republic of Srpska and Prijedor Municipality – as well as the public of Serbia, Bosnia and Herzegovina and throughout the former Yugoslavia – to support the initiative of the former Omarska concentration camp detainees to establish a memorial centre on the location of the ArcelorMittal mine. Situated in Bosnia and Herzegovina at the site of the former Omarska concentration camp, established in 1992 by Prijedor’s municipal authorities, more than 3300 citizens of that very municipality were imprisoned and tortured at this camp, and it’s estimated that more than 700 were murdered there.

We deem the civilian suffering at the Omarska concentration camp, and at all other concentration camps established during the Nineties’ wars, worthy of recognition and commemoration. Making these sites and the atrocities suffered there a part of public memory is a necessary step toward renewed shared existence in the region of the former Yugoslavia.

In its December 1st, 2005, decision, ArcelorMittal gave support to the establishment of a memorial centre within the Omarska mine. By supporting this initiative, the Republic of Serbia and the Republic of Srpska would clearly demonstrate their readiness to actively and critically acknowledge the mass crimes systematically committed against non-Serbian civilians.

Additionally, we invite ArcelorMittal to reverse its current discriminatory policy of employment based on ethnicity. This practice represents a post-war continuation of ethnic cleansing through other means.

We demand that Republic of Serbia put an immediate stop to the activities of extreme right-wing organizations and hooligan groups which incite and commit violence and promote hate speech in public and media space, and to ban all such future activities from these groups.

This Declaration affirms the common anti-fascist values of all of the former Yugoslavian nations, and avows our place among contemporary European societies through a commitment to the enactment of anti-facism as a basis for equality and normalization of human relations in the region.

This Declaration was initiated by:
Women in Black
Working Group “Four Faces of Omarska”
Helsinki Committee for Human Rights in Serbia
Art Collective Grupa Spomenik (Monument Group)
Center for Women’s Studies

This Declaration is supported by:
Association of Concentration Camp Detainees in Bosnia and Herzegovina
Association of Concentration-camp Detainees “Prijedor 92”

Sincerely,
The Undersigned

Zašto Obama ubi Osamu

2011-05-06T03:22:00.001-07:00

Budući da se slike glavoprobušenog Osame još nisu pojavile apetiti masa sklonih teorijama zavjere dobrano su izjeli medijski svijet. Jel ubiven Osama ili nije sa sigurnošću sada ne zna niko. Naravno to nije spriječilo uvijek hrišćanski orijentisane Amerikance da radosno orgijaju ispred vajt hausa.

Ja međutim sa sigurnošću znam da je ubijen a znam i pravi razlog. I nije nikakva teorija zavjere. Radi se o čistom ego tripu. Obama je za Osamu znao još od avgusta prošle godine,znao je gdje se krije i šta radi. Nebrojeno puta mu je slao teglice najboljeg američkog meda a par puta prodao i po kojeg konja porijeklom s plodnih pašnjaka Teksasa. Jedan od zadnjih poklona bilo je konjče čukunčukunčukununuče konja Bika Koji Sjedi a kojeg je čukunčukunčukundjed dablju Buša osvojio u fer i poštenoj borbi nekad davno na Divljem zapadu. Obamina taktika poklanjanja konja pokazala se jako promućurnom. Onog trenutka kad je odlučio ubiti Osamu poslao mu je jednog predivnog vranca, vrh američke robotike, i u vrancu skriven odred foki koje su, ako je vjerovati mom izvoru, čak dva mjeseca provele u utrobi konjčeta i čekali naredbu za napad. Ista je uslijedila prije neki dan i to, kako navodi moj izvor i ako mu je vjerovati, iz jednog bizarnog ali ipak današnjim vrijednostima mjereno, razumljivog razloga. Naime Obama je, a svi smo za tu bruku čuli, bio jedan od nepozvanih na kraljevsko vjenčanje Viljema i Kejt, para iz snova koji će osigurati dalje koljeno prenošenje licence za ispijanje krvi britanskog naroda. Obama je, povrijeđen i uvrijeđen, odlučio da se osveti. Danima prenošene vijesti o vjenčanju, sa vjenčanja, o broju zvanica i posebno o broju i tipu nezvanica morale su biti smaknute s dnevnog reda. Svijet je već počeo zbijati šale na Obamin račun i smišljati razne viceve tipa: sreli se Mišel i kraljica i pita Mišel kraljicu, zašto mi ne pozvaste muža na vjenčanje, a kraljica veli He's got no dreams!

Još je to opakije i odvratnije ako znamo da je kraljica nasljednik jedne od najgorih robovlasničkih familija na svijetu.

Elem, Obama se uvrijedio, to je poenta, i odlučio skrenuti medijsku pažnjiu sa vjenčanja na nešto drugo a to drugo moralo je biti nešta veliko i senzacionalno budući da je ovo jebeno kraljevsko vjenčanje poput najgoreg hiv virusa u obliku bombone napalo na sve moguće kanale i cijelu socijalnu mrežu prijeteći da nas otjera u tri pizde materine. Zato ne mogu a da ne budem zahvalna Obami na ovom potezu iako bih radije vidjela Osamu uhapšenog i u sudnici.

p.s. Moj pouzdani izvor nije mi mogao potvrditi informaciju da se i sam Osama, budući da se po moralnom kvalitetu ne razlikuje puno od nekih na vjenčanje pozvanih arapskih prinčeva, upravo spremao na vjenčanje kad je shvatio da mu jedan od konja ima stomačne probleme i odlučio da ostane.

p.s.s. Evo još jedan vic koji nema veze s tekstom al ga greota ne pomenuti:

Pita Kejt Kraljicu: Majko, koja je tajna uspješne i duge vladavine? Kraljica: Što se Vas tiče, uvijek vežite pojas i ne stajte mi na žulj!

Banjaluko od zlata jabuko!

2011-04-20T09:07:00.000-07:00

Banja Luka je jedini grad u regionu koji zaslužuje epitet evropski i koja je to u nekoliko posljednjih godina dokazala značajno promijenivši svoj izgled.

(Milorad Dodik, na Akademiji povodom Dana grada Banjaluke, 19.04.2011.)

OJE. I predsjedniku RS se ponekad omakne koja izvala. (šalim se) No ko će ga znati, glupo je brzati sa osudama jer se čovjek možda samo loše izrazio ili neke stvari ne zna.

Možda predsjednik ne zna da u evropskim gradovima postoji organizovan javni prevoz. U autobusima, tramvajima i metroima u evropskim gradovima, budući da ih posjećuju i ljudi koji u tim gradovima ne žive a koje zovemo turisti, putnike obavijeste o nazivu iduće stanice, rječju i glasom, često i na engleskom. Za prodaju karata osim krvomesnih prodavača i vozača na raspolaganju su i automati.
Možda predsjednik ne zna da se u evropskim gradovima stimuliše upotreba bicikala u svakodnevnom saobraćaju.
Možda ne zna da u evropskim gradovima nema ničijih pasa na ulici. A i da se pojave ne bi dobili metak u glavu.
Ne zna, biće, predsjednik da u evropskim gradovima postoji noćni život. Mislim na noćni život koji nije sveden na dvije kafane i stalno dvije iste pjevaljke ili dva lokalno uspješna benda i didžeja.
Možda je smetnuo predsjednika da u evropskim gradovima kad je pederima dosadno petkom i subotom naveče odu do gej bara i ljube se i plešu sretno njišući kukovima jer smiju.
U evropskim gradovima zadesi se, ne znaš li predsjedniče, da kad se pederima i lezbejkama radi i kad su marljivo učili i studirali zarad tog cilja ne moraju razmišljati o tome hoće li ih ili neće neko u svom kabinetu.
U evropskim gradovima, zaboravio ti, bez obzira na cijenu svi imaju zakonom zagarantovano pravo na struju, vodu, telefon, internet i redovno odvođenje govana iz njihovih domova
Možda ne znaš jer te slabo viđamo na sličnim mjestima, ali u evropskim gradovima ako željeznička stanica postane galerija a galerija muzej šef stanice ide u penziju a ne postaje direktor.
U evropskim gradovima filmski se festivali održavaju svake godine
U evropskim gradovima, u onima kojima je to po ukusu, ne svijetli samo jedna zgrada plavim lampicama
U evropskim gradovima ne pada ljudima na glavu kamenje sa oronulih tvrđava
U evropskim gradovima ima više od jednog domaćeg i pet stranih piva u prodaji a veliko pivo nađe se i u fensi kafanama, nije sramota.
U veceima želježničkih stanica u pojedinim evropskim gradovima ima tople vode, tečnog sapuna i toalet papira
I što je najbitnije,u evropskim gradovima ima ljudi koji tvrde da su uspjeli iz svog grada otputovati u drugi evropski grad unutar svoje države, isto tako lijep, čist i izgrađen. U koji drugi evropski grad unutar unutar BiH možemo mi otputovati? (Nisu evropski ni Sarajevo ni Kamengrad, da se razumijemo)

Možda je predsjednik htio reći da svi drugi gradovi u regionu mogu da se nazovu zapadnoevropskim dok je Banja Luka napokon postala evropska. Možda su neki drugi gradovi u regionu evropski ali to ne zaslužuju poput Banjaluke. Možda bi predsjednik trebao da ode u neki evropski grad na par nedjelja, inkognito.

Ah ta religija! Ah to hrišćanstvo! 2.

2011-04-20T07:58:00.000-07:00

E ljudi moji uskoro će Vaskrs. Dan kada Srbi na kratko odaju priznanje pantokratoru i na čas zaboravljaju da su njihovi sveci (Sava i Ostroški u prvom redu) na ljestvici supermoći na samom vrhu.

No čini mi se da će uskoro da se desi jedan veliki prevrat. Tomislav Nikolić, svečano vam objavljujem, mada nisam u pustinji usta punih skakavaca i zazivajući, biće naš novi svetac. Zavisno od toga kako prođe njegov štrajk glađu, koji naravno ne radi radi sebe nego zarad cijelog srpskog naroda. Nikolić ne pije vodu već treći dan i ne jede. Patrijarh mu je poručio da to nije hrišćanski a on je onda pozvao na preispitivanje stavova pravoslavne crkve. “Ja se ne samoubijam”, rekao je, “ja sam hrišćanin pravoslavac, i u četvrtak ću da se pričestim”. Kad Nikolić umre u petak i osvane živ treći dan patrijarh će morati da prizna da je ovakvo samoubistvo ustvari samo malo savremenija verzija Hristovog samoubistva i da prigrli novu staru vjeru.

Prvi će biti u pakao otjerani oni koji su govorili kako Nikolić ustvari glumi pred kamerama, prenemaže se i gradi paćeničko lice baš kao fariseji što dugo poste i u sinagogama se dugo mole, izgladnjuju i foliraju. Oni što su govorili da se Nikolić usro od povratka Šešeljevog pa čini očajne zadnje poteze da održi ulogu Mesije u Srbiji biće spaljeni na lomačama! Oni što su govorili kako Nikolić želi prijevremene izbore (dvije sedmice prije) zato jer želi nazočiti prijemu organizovanom u čast pristupa Srbije grupi zemalja kandidata za ulazak u EU biće okačeni za muda pa za bandere. Najgore će proći oni koji misle da Nikolić potajno pije vodu i jede bigmeke i da je njegov skrušeni, umorni glas fejk. Oni misle da on nije navikao da bude gladan jer je, budući političar a ne narod, uvijek jeo redovno. E pa oni će biti obloženi perušom i spaljeni. Oni koji su posumnjali u njegovu vjeru i snagu i vele da neće izdržati do kraja, zarad Srbije naravno, biće osakaćeni i bačeni lavovima.

Zato pokajte se i budite spremni.

Ah ta religija. Ah to hrišćanstvo.

2011-04-20T07:53:00.001-07:00

Prihvaćajući našu patnju, prihvaćajući patnju našega naroda, prihvaćajući patnju onih koji su ovih dana nepravedno osuđeni, mi molimo Gospodina da bude njihov i naš supatnik, da im dade snage i jakosti u njihovoj i našoj agoniji života, agoniji koja upravo kroz patnju otkriva sav prividan sjaj, a zapravo bijedu svih onih koji su zbog sljepoće srca pristali biti dionicima mračne zavjere protiv istine, dobrote i ljubavi
Dižući svoj glas protiv nepravde, koja je zadesila ne samo pojedince nego i cijeli hrvatski narod kao i svakog istinoljubivog građanina Hrvatske, mi znamo i vjerujemo da se mir može postići samo kao djelo pravde. Mi isto tako znamo da nas ne mogu slomiti ni sve svjetske sile, ni svi domaći mešetari koji nas žele uvjeriti kako smo krivi, kako ne trebamo biti zabrinuti, kako je osuđena samo jedna politika i ništa drugo. U svjetlu Kristove patnje mi dobro znamo što je istina
Na tome putu mi smo pozvani poput Krista sve činiti da istina dođe na vidjelo, premda se čini da je zgažena, pozvani smo poput njega vlastitom odgovornošću, zalaganjem, dobrotom i spremnošću na žrtvu raskrinkati sve one sitne duše na pozornici u prvom redu domaćih, a i svjetskih, političkih i društvenih zbivanja, koje pod prividom blještavila ne vide svoju bijedu pred licem istinske patnje i pravednost. (Bozanić, reagujući na osudu hrvatskih olujnika)

Joj kolika količina budalaština. I drago mi je da sam napokon shvatila, mada sam ranije naslućivala, na koje to Književnike misli Hrist kad ih osuđuje zajedno s farizejima i carinicima. No kardinali su često svo troje. Carinu nam naplaćuju za naš navodni ulazak u Carstvo Nebesko. Istovremeno se na zemlji srozavaju do takvih govana kakva njima samima neće dozvoliti ulazak bilo gdje, od smrada. Čitajući tekst ubadala me je u oči kardinalova omiljena stilska figura- Krist. Ko jednom upotrijebi ovo ime mora i sve ostale sklopove:

Agonija života. Moš mislit, agonija generala? U Španiji? Na otmjenoj večeri nakon što je hiljadama ljudi uskratio njihova čitava ognjišta? Mora se i u zatvor nekad. Na kraju krajeva dosta je mučenika upravo tako stradalo. I nisu to zvali agonija života. A neću vam reći kako su to zvali.
Prividan sjaj a zapravo jad i bijeda? Ma ajd mojne zezati. Nadam se da ne misli na sjaj vatikanskih odaja i na bijedu te davno delegitimisane institucije -Crkve, diljem svjetskih lomača i giljotina.
Zavjera protiv istine, dobrote i ljubavi? Ampak nisam nigdje vidjela hrvatske vojnike, u akciji simbolično nazvanoj Oluja a ne Kruh, kako idu ratištem i grle se s drugim vojnicima, takođe lažnim hrišćanima, nutkaju ih klopom i besplatnim tuširanjem.
Nevolja je zadesila ne samo pojedince...nego naravno i cijeli narod. Od Hrvatske, preko Bosne i njenih tumoričnih entiteta, Srbije, Kosova, Makedonije, Grčke, Turske lukavce ćete prepoznati tako što oni ništa ne rade za sebe. Ne. Pravi mučenici sve vide i sve rade kao da je to za cijeli narod. Dabome. Evo sam srao ali nisam za sebe no za cijeli narod. Kupio sam auto, nije meni no cijelom narodu. Ja ne služim sebi nego narodu. Naravno nekad se desi oops pa se kaže : Narodu i Bogu. Dabome.
Mi znamo i vjerujemo da se mir može postići samo djelom pravde? E pa ne znamo. Prvo ne znam šta to znači. Pravda je postignuta valjda. Sudije sudile, vijećnici vijećali, iznosili se dokazi i protudokazi i dosuđena pravda. No znam i ja da to nije pravda. Nemaju legitimitet oni koji je dodjeliše, nisu dobili silu od Boga i Krista no od ljudi. Treba pravdu da dijeli kardinal, i papa, kad nije umoran, a obično jeste kao i svaki papa kad postane papa.
U svjetlu Kristove patnje mi dobro znamo šta je istina. Hahahahaha. Odlična rečenica. Rado ću je upotrebljavati. Tako je moćna i istinita, prosto se i bojim i klanjam vašoj sili i moći. Njuspič sedme generacije. Moja bi baba vjerovatno rekla: zna Bog i vidi sve, ako se radi o težem prestupu. Kod lakšeg bi rekla: Znam ja šta je istina. Školovanijima na početku rečenice svijetli Kristova patnja.
MI smo pozvani poput Krista. Joj vas stalno negdje neko poziva. Eno ste onomad pozvani u Palestinu bili pa se naklali Arapa kako biste oslobodili najprljaviju čaršiju svjetske istorije. Nisu ni oni vama ostajali uvijek dužni. Jebi ga, i oni našli sebi da ih neko poziva stalno i opet. Da stanu pozivi pa da svi odanemo.
Pod prividom blještavila oni (tamo) ne vide istinsku patnju i pravednost. Dobro je dok ne vide, dobro je. Kad počnu vašim hrišćanskim očima gledati najebaće mnogo više od par krivih generala, onih što su uprkos olujnoj kiši vidjeli sve.

Bauk kruži Bosnom- bauk neprihvatanja odgovornosti.

2011-04-15T07:22:00.001-07:00

I to ne samo kada su u pitanju ratni zločini nego kad je u pitanju...SVE. Mene lično pak boli onaj bauk što nam već godinama ne da da shvatimo da smo svi zajedno odgovorni za kamaru govana po kojima već vjekovima plivamo i koja poslovično ne talasamo.

Bauka je lako zamisliti kako ping pong lopticu, skakuće tamo amo od jednih do drugih brzinama nerprimjetljivim ljudskom oku. Šteta što nema načina da spadne sa stola i da je se zauvijek riješimo.

Bosne i Hercegovine, države bez državnosti (već par stotina godina) sastavljene od država sa još manje državnosti, ni ove jubilarne 2011 neće biti na Venecijanskom bijenalu. Ma fućka mi je se za Bijenale al´ mi žao budalastih umjetnika i umjetnica, naravno samo onih koji rade marljivo a za pišljivi bob. Manje nego 2009. godine bilo je za ovo izdanje Bijenala inicijativa da se BiH predstavi ...da se negdje predstavi majku mu! U intervjuu za Glas Srpske Mladen Miljanović, šuting star RS/BiH savremene umjetničke scene za ovogodišnji propust okrivio je kulturne institucije BiH. Prokletnik jedan najcrnji kako se samo usudio. Kao da ne zna da su kulturne institucije jedine u našoj zemlji u kojima se niko ne zapošljava preko veze i u kojima vrijedni odgovorni Neofeudalisti rade već više od par desetaka godina na održavanju naše kulturne scene. Neki od njih su toliko posvećeni poslu i toliko ga puno imaju da su jadni primorani i članove sopstvenih porodica upošljavati kako bi se na pravi način uhvatili u koštac sa nagomilanim projektima za kulturu budućnosti. Miljanoviću kao da nije poznato da tim institucijama, bar u velikom broju slučajeva rade ljudi koji su već prije bili direktori drugih srodnih institucija, a pri tome su se školovali za oblasti koje s umjetnošću imaju malo veze. A sve to u skladu sa savremenim dobom interdisciplinarnosti gdje su kulturne institucije u mogućnosti da apliciraju kod stranih fondova za grantove a što podrazumjeva zahtjevno pisanje projekata. A projekti, nećeš ih ispisati ako ne znaš baš sve, kako čaršija diše i kako se to pravno zove i novinarski naziva. Najkorisnije su te sposobnosti kad se pojedinci, poput Miljanovića, usude osuđivati rad institucija. Tad je red da se kvalitetno i argumentovano odgovori na napade i da se odbrane tekovine naše socijalističke borbe, na koju smo doduše pljunuli ali nam ostala u srcu: Nikom po zaslugama, izabranima po potrebi!

Zato je, sljedeći goreopisani red, na Miljanoviće napade odgovorila direktorka MSURS Ljiljana Labović. Argumentovano kao i uvijek. Na njegove neodređene napade odgovorila je direktno prozivajući umjetnika. I ranije je institucija direktorice odgovarala na napade mladih umjetničkih snaga RS, nekom izložbom, pohvalom, predstavljanjem, otkupom koju su napadači bez iznimke, ili možda sa jednom iznimkom, prihvatali. Umjetnicima je teško pa ih treba stoga i razumjeti. Ako se već ne može pobijediti onda je dobro postati saveznik i ušićariti koji poen za ličnu biografiju.

Čitajući oba članka, akciju i reakciju, ostala sam međutim zapanjena svojom ličnom neposobnošću da razumijem potonje pisanje gđe Labović. Prebirala sam po glavi i pokušavala odgonetnuti tajne argumentovanog obaranja napada i tek donekle uspjela da shvatim zakonitosti umjetničkog laprdiskursa koji rečena direktorica (revolucionarno) pokušava da uspostavi u svojoj komunikaciji sa onima koji je napadaju. Ako želite iskusiti isto i nadograditi svoje neznanje (ako niste institucija) odnosno znanje i kompetentnost (razumije se) savjetujem vam da pročitate, pomno, oba članka. Ako ste odrastali na istom govornom području na kom i ja zaključićete ukratko sljedeće:

Argument MM: Bosne i Hercegovine nema na Venecijanskom Bijenalu ni ove godine. Nekome nije u interesu da se BiH na istom predstavi. Institucije su zamislile da je taj posao prevelik...

Protuargument LJLM: Šta ti nama govoriš da smo nesposobni, evo ću ti sad izguglati argumente: Hrvatsko predstavljanje organizuje WHW, Živko Grozdanić komesar za Srbiju a u Crnoj Gori su ovako uradili...

Nažalost protuargumentacije taj isti Živko Grozdanić, kako se čita na kraju prvog teksta, potvrđuje kako za svog vijeka nije dobio nikakav poziv iz RS i BiH za saradnju a po pitanju Bijenala. A čovjek je bio i u Banjoj Luci, imao izložbu u MSURS. Nije znači čak bilo potrebe ni da mu se šalje imejl, ono nešto na što direktorica ne voli odgovarati čak ni kad joj ga pošalju predstavnici udruženja sa kojima 'ima saradnju'. (izjava/laž izrečena u emisiji Art Mašina na RTRS-u u vezi sa saradnjom sa LU Tač.ka iz Prijedora). Njegova se pak izjava nije okitila zlatnom protuargumentacijom jedne u nizu naših sposobnih institucija. Valjda jer se činjenice jasne k'o dan ne daju zamračiti rezultatima internet pretrage.

E odgovornost je sad izgleda na nama. Miljanoviću i ostali* stisnite pingpongericu među zube i pošaljite barem nekom neki imejl, nekom van granica BiH gdje su kulturne institucije sposobite.

`*ne odnosi se na one koji imaju informaciju da BiH ima svoj paviljon na ovogodišnjem Bijenalu

Poezija> Nikad

2011-04-12T05:32:00.001-07:00

Kad konobar naruči piće

kuvar ražnjiće

i ostane gladan

kurva zlostavi svodnika

a dječak učiteljici keca da.

Da li si ikada vidio

poštara kako prima pismo

i ko mu ga donosi,

dojilju kako siše dojilju

kako siše dojilju

i vrača kojem baba gleda

u šolju

i da li si ikada upoznao zubara

bez zuba

i sveštenika na motoru

i pilota putnika druge klase

konduktera u strahu bez karte.

Kad kurva zlostavi svodnika

i u suze ga natjera.

Poezija> Supruge

2011-04-12T05:29:00.001-07:00

Generalova žena

Tad kad sam se saplela

o tvoje krvno zrnce

obećavao si kule i gradove

i mostove

crvene krovove, zlatne oluke

zlatne kašike.

Sad kad rigam

svoju sopstvenu krv

znam da od toga

nema ništa

generalu moj

ne možeš vječno lagati

jednom ćemo te u mraku sačekati

ja i moja

četa vojnika

streljaćemo te

prije nego li i uspiješ uzviknuti

kako nas voliš

i da nam opraštaš

bez obzira na sve

sigurnosti radi

usta ćemo ti zapušiti

hartijama od vrijednosti.

Žena režisera

Daskama koje život znače

skovala sam sebi kućicu

iz nje lajem i dan

i noć

na nepoznate ljude

lanac što si mi kupio

i prsten

previše stežu moj vrat

kada ih potrgam

čuvaj se!

ti nepoznati čovječe

što smrdiš po ribici

upecala se jadnica

i umastila ti brke

sad svi psi u ulici

i mačke

znaju šta si jeo

i zavide ti.

Poput mene.

Žena pjesnika

Kao zastava vijorim se pored tebe

vrh na koji si me stavio

nije neosvojiv

kad vjetar prestane da duva

ti se potrudi i oduvaj me

ponosan si na svoju zemlju

na rodnu grudu i kam

da mi je u životu bar jednom moći

toliko srati

zemlja bi cvjetala

pšenica bi iznikla, tvoje zlatno klasje

pa ga uzmi rukovet

i jebite se i ti

i tvoja zastava

i zlatno žito

predaka kosti

sve ono od čega pleteš niti

oko mog razuma zdravog

oko mog dvorišta,

ako šutnem loptu sva se ulijepi

u tvoju ljigavu mrežu

uzeo si mi mogućnost

da kod komšije zalutam

a dao mnogo razloga

Uskoro će noć

poslije filma ćeš spavati

možda k'o janje možda k'o zaklan

tad lako ću se iskrati

i otići na neki vrh

na kom ima snijega ali nije

toliko hladno.

Žena farmaceuta

Nekad nam je svima strašno žao

vazduha, gospodine, koji udišete

zar da išta na svijetu mora vam biti tako blizu

pitam se

da li ste već napravili listu svih potrebnih lijekova

dovoljnu količinu analgetika naručite

prestala sam vas se bojati

a i nekako sam porasla

sljedeći put kad na moja vrata zakucate

kunem vam se

vaš nos pući će

kad ih zalupim.

I vate naručite

praćku ću napraviti lično

ta nisam se džabe

sve ove godine

s Golijatom jebala.

Žena violončeliste

To što sviraš mora da je lijepo

u tvojim rukama medjutim

nekako smrdi

ili je do mojih ušiju

što više ne razlikuju marš od valcera

tako mali instrument

a tako gadno svira

mora da su ti ga u školi podmetnuli

hari poter i sotona

Tvoja majka je bila u pravu

ljekar si trebao biti

da ti toccata i fuga

pomognu u karijeri

ovako su ti note strane

i takt

I smrdiš.

Žena kapetana

Strašno sam rasijana ovih dana

ostavila sam peglu na sunčanom

popodnevu

valjda ga neće progoriti

na mjestu na kojem se jedino odmaram

valjda neće istopiti vrijeme

koje mi je ostalo

Ispresavijaću sve bijele tkanine

što ih preda mnom više ne skidaš

nadam se da neću nijednu zaboraviti

na štriku

od bjeline njene ljudi bi oslijepili

ili bi noć postala dan

sunčani

zbunila bi se pegla i progorila je

a niz stepenice bih opet pala ja

i popela se nazad

po tom sam pitanju gora od

Sizifa

i više mogu od Jakova

ariel je meni

bolji od bonuxa.

Tesareva žena

Ako i danas zagori ručak...

obećao si.

Nisam ja kriva što ga kuvam

snagom volje

i što je tvoje nepce

manje žuljevito od moga

ja osjetim samo ukus dobroga

i kad kamenje gutam

tebi i prepelica nadjevena

skupocjenim i rijetkim začinima

para ždrijelo

najbolje pite pravi tvoja majka

šteta što je priroda tako udesila

da se tesati može samo ono drvo

od kojeg nisu načinjene ruke

medjutim, što se mene tiče

jebite se oboje

jedno drugo ili

jedno s drugim

Samo bez mene.

Žena vodoinstalatera

Kud po kući teče voda

sve to znaš

sve ventile, zatvarače, pipe,

cijevi, koljena

sifone.

Kud po ženi teče mlijeko

gdje je med, koliko duboko

kopati

napraviti podlive ali zavrnuti ventile

zapušiti usta

da ne otekne

svuda po selu

i okruži te poput ostrva

na koje se nikada dva puta ne nasuče

isti brod.

Žena karatiste

Kad obučeš kimono

izgledaš nekako šire

ali dostojanstveno

tvoj najbolji sparing partner

ponosi se

do vraga i medalje

bitno je da si šampion

u bračnoj kategoriji

a ja ustvari uz tebe još nešto i naučim

zmajevo gnijezdo

tigrov skok

kobrin pad

najdraža mi je medjedja šapa

moj Bruce Lee,

Jackie Chan,

Volim te. Volim te.

No u sljedećem nastavku

upotrijebiću revolver

pokušaj uhvatiti metak zubima

sigurna sam da te nisu naučili

Duška Dugouška zubohvat.

Kako se ono kaže:

gorim od želje da saznam.

Popadija

Bitno je da se naveče prije spavanja

molimo Njemu

sve grijehe da nam otpusti

kao papirne čamce niz rijeku

tvojih je malo mojih čitava flota

i puni su ljudi

davljenika

tvoji su prazni, ponosno kormilariš

u sretnu luku na kraju Dana

moji će se usput potopiti

ako koji uspije da se nasuče na obalu

kazaćeš nisam bila dovoljno ustrajna

ne uzimaš u obzir da ja se molim Bogu

a ti svom drugu

i da je moja košulja na meni jer nemam drugu

Svojim putnicima ću zato narediti

da zaustave grijehe tvoje i potapaju brodove

Čudnog li popa misliće Bog

ako pošalje izvidnicu presrešću je

i natjerati da mi u uvo šapne

ti se tad moli koliko hoćeš

rijeka više neće teći prema svom ušću.

Poezija> Gradinar

2011-04-12T05:28:00.001-07:00

Biću gradinar tvog vrta

potrebno je da mi najprije vratiš pare

što sam ti posudila

i da se izviniš za zadnji put

nije što sam kafu ja platila

već što jednostavno ne znaš da slušaš

a znaš zatražiti sto maraka

k'o da sam ih ja dobila na poklon

a ne rezajuć vrtove razne gospode

što imenom me zovu

kad na moj broj zovu

Izvinite Marija moj su žbunovi

odveć prerasli

preciznu ruku već noćima traže

vi izaberite šta vam je draže

da makaze uzmete

il' godinama lomite

granu po granu.

Poezija> Žene u brojkama

2011-04-12T05:26:00.000-07:00

Sedam ružnih prijateljica

(opterećenih izgledom koji ionako ništa ne znači jer da znači svi bismo izgledali savršeno)

Ja sam vreća govana, šutiraju me, nekako s gađenjem
Nije to ništa, ja sam kao gomila pečuraka, u šumi ubranih, sortiranih, da li jestivih ne zna se
Ja sam kao raspukla dinja i dunja, zvonim a samo gluvi čuju
Ja sam kao rijeka, vlažna, prljava, ipak se u mene ulijevaju potoci
Ja sam kao donja usna, poljubac sam al' dopola
Ja sam kao umorna patka, tka, tka, kva, kva
Ja sam kao veš mašina, prepodobna ali izostavljam srž kažu, nikako da se koncentrišem

Tri presahle i uvele dojke

(opterećene povjetarcem koji ionako nije ništa osim eha kočijaševih psovki)

prva

meni je objavljivano direktno na bradavicu

neko bolje sutra, neki puter od kikirikija,

eurokrem, med i marmelade

ja sam usputna stanica civilizacije napajam i prinčeve

i manijake

meni vjetar vraća uvijek iste riječi i nadu

druga

gnječili, udarali, ispipavali, tražili zlato

k'o po snijegu, stijenama ili potocima

ja hranila, davala, rasla i

smanjila se

da su obje ruke na meni izrasle

svejedno ne bih mogla napisati priču

tužniju od moje

ja sam iznjedrila orangutana

ja sam se verala po majmunima

ja sam kao smokva suva, a nisam postala slađa

ja na vjetru dišem lakše iako znam da me izdaje

treća

ja bujam ja sam predujam

krivici

ja sam slijepa noću

oči su mi pokrivene danju

ja sam aerodinamična i dalje

ja sam elastična, ja se odbijam od zid

ja sam paranoična

na svaki dodir otvrdnem

ja nemam puno informacija osim

da je neko u blizini

ja se otkidam u kočiji i trljam o spoljnji svijet

na meni razumno puca u nerazumno i razliva se

poput lijepih želja na kraju mise

Dvanaest lijevo orijentisanih žena (upornih iako obješenih, spaljenih, upucanih, preklanih, silovanih, probodenih, optuženih, nevoljenih, osakaćenih, osramoćenih, satrvenih, nezapamćenih)

Ja sam vijest koju golub nosi

ja sam princeza od jebenog trnja nekog

i svi su prinčevi poluludi pa me ljube

krv im šiklja iz napuklih usta

ja sam igla, bez konca

ja sam uporna, ja ću pobijediti

ja ću jedina ostati onoga dana

kad će se sve stvari nazvati jednim imenom

znači sutra

Ja sam utopija i topla sam kao kolač

ja sam zalogaj i gladnima i žednima

pravde

onima koji će se, vele, nasititi

ja sam ukras gadnima

ja sam jastog s zlatnim zubom, iznenađenje

kljucam vaše teorije

pucam iz vatrena oružja

pa sam dakle i bum i beng

ja sam opstala

i bez ofucanog dudova lista riječi

što se odsjecaju od mojih zuba

su svilene

ja sam opatica

ja i moj kerber čuvamo tajnu

Ja govorim dlakave riječi

škakiljaju grlo a još su teže u trbuhu

i nemilosrdno paraju vazduh i probadaju

tišinu nepomičnog sunca, moš misliti

ja sam iskonski borac i znam pokrete

ja sam utovarena u kamion

ja sam odvežena daleko i umrtvljena

ja sjedim na vratovima i škljocam u koljenima

blesavih medvjeda što bude se usred zime, gladni

ja ih tješim,

i volim.

Ja sam tinta na papiru za pisanje

ja sam krv na toaletnom papiru

ja sam greška na papirusu i pergamentu

ja sam posna poput kamena

ipak ja sam ukusna i meka

poput jorgana umrljanog sladoledom

ja sam iglo i grijem buduće ubice foka

ja sam potpuno uravnotežena

iako stojim na tankoj niti

između tačaka A, B i C

Ja sam napuklina u vašim knjigama

ja sam brazda vašeg jutra

i mokrenje vaše noći

ja sam ta koja je vikala

koja je vukla ponosno

sopstveni rep kilometrima dug

ja sam dekadentna poput misli

ja sam istok i zapad

i kompas između

Ja sam utroba ispunjena šampanjcem

prvobitno idealna no ipak

izazivam povraćanje

ja sam potreba za dopunjavanjem

ja sam biser umočen u mljeveni biber

ja sam dijamant optočen užasom

bijelog luka (crnog čovjeka)

ja sam paperje na trbuhu ptića

ja sam šljiva

ja sam sama sebi najveća koštica

ja sam potreba za zadovoljavanjem

potrebe

Ja se ne predajem

jer nemam vremena

ja žuborim na račvanju

ja sam zategnuta

kao čarapa između tačaka A, B i C

ja nemam ni mjesta

ja sam češanj bijelog luka u obliku dijamanta

gladnom djetetu

ja sam prst u tvom prstenu

ja proizvodim bića

moja je krivica nemjerljiva

ja se ipak smijem

i ustima i ušima

Ja sam Gramatika ja odlučujem

ko je koliko čega kad i kome pojeo

ja sam ratnica

mrzim vapaje i obrise dobrih ideja

ja sam prometna nesreća s puno ćutljivih svjedoka

ja sam cirkuski klovn tvog međunožja

lavica tvojih plamtećih

obruča. Ja sam Dinamika. Estetika

Ja se spuštam niz lišće ujutro

i padam na travu, potpuno padam na travu

niz svijeću klizim udaram o mermer

podni

ja sam suza u probušenom balonu

ja sam prkosna kao smegma

ja sam avatar u sopstvenom naručju

ja kišem daleko, metrima daleko

10)

Ja sam naredba za spelovanje

iznenadni poziv za uzbunu

ja sam otupjeli vrh sjekire pileubice

ja sam zlatni presjek

kroz kajdanku

ja sam priča, duža nego obično

znači baš duga

ja sam fijuk puščanog zrna

ja sam ugriz u vrat

ja sam nagradna igra

ja sam staza mjesečara

ja sam čekinja i ja sam glista

ja sam strpljiva poput sitih zuba

ja sam citat na kojem visi šargarepa.

11)

Ja sam svirepa poput vrelog katrana

ja sam jeftina poput ideala

znaci ja sam trovačica jeftinim parfemima

ja sam steznjak i duboko grlo

ja sam stoka

ja sam frustrirana iako sam stara

ja sam sumnjičava i užasnuta

ja sam ta koja je obećala

i obećanje silovala

ja sam ona s dugim prstima

ja sam pamćenje iza bodljikave žice

12)

Ja sam rebus bez rješenja

ja sam 7. Njutnov zakon

ja sam igra riječima

ja sam bezuva, zaljubljena u Isusa

ja sam pokušaj

dijagnoza i terapija

ja sam misao dana na facebook-u

ja sam nerotkinja na dobrom glasu

Povik

O žene u brojkama

vi sa dojkama

ne dajte da vas zovu majkama i snajkama!

Poezija> Na plaži

2011-04-12T05:24:00.001-07:00

kao zrno pijeska što se obija

o tamne zidove mog karijesa

nakon što sam popila slane vode

iz mora koje te od mene odvaja

kao staklo zlatnu cipelu

od obezglavljene pepeljuge

kao riba na suvom u metalnom loncu

svojim krljuštima oblijepljujem

i obijam se o zidove

kao hrišćanska molitva sa zuba na zub

pa u debelo crijevo

povraćam od čekanja

da tvoj glogov kolac

probije moje vampirsko srce

i nauči me spavati noću.

Poezija> Kauboji i pjevačice

2011-04-12T05:22:00.001-07:00

Osudjena na smrtnu kaznu čekam

ispod košulje mi detektuju

plastičnog isusa

čekam smrtnu kaznu

povinujem se

glavom prema dole

dupetom van

molim za milost, kukavica

nekad sam oštrila noževe

i važila za strašnog lika

sad redovno perem kosu

i spremam nagnutu glavu

da nekom padne u krilo

ispod košulje mi otkrivaju

preneraženi

grudi

čvrste i šiljate

kao kod Madonne.

Osporavam sve što imaš reći

sve kečeve u tvojim rukavima

dugačkim do poda

i sve preko kuhinje do kupatila

tamo se još osjeti tvoje prisustvo

tamo gdje airwickovi su bespomoćni

gotovo poput mene

kad se napijem tekile

i naližem limuna

kad se načačkam zuba

čekajući te na konju

kao Clint Eastwood.

Nedaleko od tog grada

postoji mala bara

tu bog svake večeri sleti

i sa svojih peta

sapira obećanja

jedne sam večeri bacala kamenčiće

da ga uplašim

andjeli su me upozoravali

da se ne igram djavola

on je jako milostiv rekli su mi

ali ipak budimo realni

ti nisi Beyonce.

Neosnovano si mi držao fige

dok sam se sama provlačila

kroz san ljetne noći

vidim zvijezde

ali gdje je to jebeno trnje

kroz koje se treba probiti

umjesto pice nabaviću pucu

i iza oblaka dima od cigare

škiljeći ispod šešira

sve ću vas pobiti

gotovo kao John Wayne.

Natrpala sam raznog dragog kamenja

u džepove i oči

bježim kao luda

uz zeleno brdo

trčim bosonoga

dok tratinčice me cinkaju

prijetim im gladnim ovcama

proklete kurvetine

sama sam na uzvišenju

mogu vladati ljudima

kad me na ćelavo ošišaju

kao Cecu.

Otprati me do izlaza

što je ulaz bio

postoji bojazan

realna poput tinte

i velika velika velika

da kad izbrojim deset koraka

okrenem se i upucam te

brzo i nagnutih ramena

kao Bili Kid.

Djevojčica jako mala

a super dojke

odronila se sa ramena glava

i kotrlja se poput kocke

recke udaram po zidu do sudnjega dana

i molim se usrdno u ćošku sobe

da mi oproste glavobolje sve

u ćošku sobe ispod stola

sa staklenim akvarijumom

sa zlatnom ribicom

onakvom kakvu ima

Lady Gaga

samo malo većom

i koja ispunjava tri želje.

Poezija> Teret

2011-04-12T05:21:00.001-07:00

Opterećena tvojim završecima

i ovaj dan polako ušivam u zaborav

igram se staklenom razbibrigom

dok mi ne utrnu dlanovi

i sve se razbije u paramparčad

param ušiveno na parčad

već hiljadama svjetlosnih godina

i ne dam da na kraju dana

uroniš svojim završetkom

u sjajni početak mog života iz basne

kada sam kao zec pitala vuka

da me ostavi na životu

pristao je

ako platim danak dvjema mrtvim kokoškama

snalažljiva, prepredeno sam čučala u mraku

i borila se za sopstveni život

prepun neriješenih sivih križaljki

u kojima još uvijek nema ničeg

osim malih slova koja stavljamo na kraju

samoglasnici od stakla

što se razbiju u komadiće

ili paramparčad

vuče, vuče,

zadade mi posla.

Poezija> Laki pingvini

2011-04-12T05:19:00.001-07:00

Na svakoj santi leda

stoji labudovljevom krvlju

ispisan grafit

I neka se gone pingvini

svi u vražiju mater

Zora je

i zbog magle tek izbliza vidimo

stravičnu

i okrutnu istinu

o putešestvijama usnule ptice

koja mi je iz

špajza ukrala pola tegle pekmeza

i razmazala ga po razmaženim

gubicama

djece nesretnih sjevernih mornara

s ružnim tetovažama

i pokvarenim brodskim grijalicama

a na polovima

od zime se skupljaju muška spolovila

ispod svake prihvatljive mjere

kao okice kod pingvina

kad se trude da spaze

bijelo perje na bijeloj pozadini

i požele proliti

nevinu krv.

Kratka priča> Kad Banjalučani izdaju stan

2011-04-11T05:18:00.000-07:00

Evo evo izvolite udjite, samo da vam dam par napomena vezano za stan, jel da da je lijep, kiriju dajete unaprijed, što se stana tiče, sve je ispravno skoro smo krečili, imate ovdje pazite, recimo ove štekdoze, nemojte da iz njih čupate kablove ispašće i štekdoze nego polako ovako srednjim prstom i domalim uhvatite kabal i vučete a istovremeno kažiprstom pritišćete štekdozu i ne ispadne, tako jednostavno zar ne, pazite, oko bojlera još da vam kažem, nemojte da vam je upaljen dok se tuširate, mislim on super grije, al i super ubija, hihihihi, šalim se, šalim se, super je bojler, pa nov, potpuno nov, samo je sigurnije, ja uvijek isključim, možda je sujevjerje samo, bože kako mi samo to nije palo na pamet, ajmo dalje, e da, ni ogledalo nije baš najbolje pričvršćeno, visite pred ogledalom al nemojte na ogledalu, hiihih, bože mili, šta mi je danas, samo se hihoćem, i četka za vece šolju je tu, par puta upotrijebljena vjerujte mi, ali ako se vama gadi vi mijenjajte, eeee mi smo nekad imali i grijanje ovdje, vidite ove cijevi što smo imali, pa smo isjekli, pa na drva, pa šta ćeš drugo, otkud nama sav taj mazmut, ili kako ga već zovu, ko da neće sam da dođe, ihihihih, e iz te jedne cijevi kaplje ponekad topla voda, al samo ponekad, rijetko, gotovo nikad, eto prošli je stanar, jedan student filozofije, zaljubljen kako kaže u stoicizam, mada sam ga ja doduše samo viđala kako sjedi, on tu sjedne ispod cijevi na fotelju, spusti na pod šoljicu, pusti da kaplje dok on čita, pročita dvadesetak strana ona već puna, i on uzme i pije, da, da, ja mu kažem jednom pa što ne staviš jadan vrećicu filtera pa da imaš čaj kako treba, gospođo,kaže ti on meni, ja i neću čaj, ja se napijam krvi, krvi vaše kuće, krvi sokratove, napijaš se ti drogetine neke, pomislim, ali mu ne kažem, ma ne ne, pa možda bi me ubio, pa da, bi sigurno, jer on misli gore je sokrat nad njim, taj njihov bog od filozofa valjda, eto to vam je baš zgodno, al eto baš šteta, curi rijetko baš rijetko, pa da, presušio sokrat, vidiš toga se nisam sjetila, ako je imao 12 litara krvi poput svakog ljudskog bića jelte, i kapala mu po jedna šolja dnevno, to je tačno 12 godina koliko je ovaj nesretnik bio ovdje a da nije platio, daleko mu kuća, nego na terasu nemojte baš istovremeno izlaziti ako ne morate, mislim to je ionako prostor za osamu, a osama znači jedan čovjek, tu je moj otac dane i dane presjedio, znao je doduše ponekad i da izađe, da prošeta, onda je majka išla u osamu, da plače, samo jednom, jednom su izašli zajedno na terasu i tad je nešto puklo, pazite znači, na terasu nikako zajedno, znate za ovo vas moram upozoriti, zaista, a ne bih da ste mi rod rođeni, evo niste me uvjerili, ajde sad jedno po jedno da probate da izađete na terasu, prvo ti, uđeš, pa izađeš, aj sad ti, pa izađeš, jelde da je lijepo, ljepše nego da si s nekim, tu ispod vam imaju strašne komšije, i oni su kao neki arhitekti, al kakvi arhitekti, pa on ne zna hodnik da okreči, ma terasu da mi popravi, a još u njega pukla, zar mu to nije dovoljno upozorenje šta ga čeka odozgo, vidite taj se ormar tu u srednjem dijelu ne da otvoriti, prikovali smo vrata, tako je ljepše, a tu je trosjed, kad se razvuče ima krvava fleka osušena, mislim da je od krvi, e to vam je od bivšeg stanara, mi nikad nismo htjeli zadirati u njegovu intimu i zapitkivati ga ovo ili ono, a vi sad, da tako kažem plaćate cijenu privatnosti, ni vas neću ništa pitati, ama baš ništa, šta vi tu radite i čime se bavite, to me baš briga, krvava fleka?krvava fleka, bio sokrat? Bio sokrat. Apsolutno me ne interesuje. Kuhinju vam još nisam pokazala, kuhinja je predivna, predivna, ništa je nije moglo uništiti, kakav crni stoicizam, pusti te bakrače, ova je kuhinja stoicizam, doduše, sasvim iznenađujuće u ovom trenutku i za mene, luster je na podu, bez brige budite soba se nije okrenula, hihihihihi, pa da, luster je bio viseći element, htio je biti u stoičkom jedinstvu s cijelom kuhinjom, ova tamo stolica nema naslonjača, sto se da razvući, ako planirate praviti pitu, u redu sad se nešto ne da razvući ali daće vremenom, dok se uhoda, bože da li je to uopšte taj sto koji sam ja tu ostavila, mora da jeste, šta ima postojanije od stola, hihihi, nego ovaj štednjak tu, da vam odmah objasnim, jednom kad tu pitu i uspijete razviti, u rerni je ne možete peći, pokvarena je, ali kola rade, i malo i veliko i srednje i ono između, sva četiri rade, ali znam ja jednu caku, kako ispeći pitu na kolima, jednostavno, stavite pitu u tevsiju, poklopite drugom tevsijom, pa pečete na sva četiri kola, pola sata, pa onda okrenete pa pečete opet pola sata, i tako sve dok se ne ispeče, jedino što kad je izvadite ne znate kako da je okrenete, ima dva dna, gornje i donje, a nikad ne znaš koje je koje, zato se i zovu dni, i tako okrećeš ali brzo počneš da jedeš, ako si dovoljno gladan, a kažu i zemlja ima dva pola, joj kako sam ja to u svojoj glavi zamišljala kad sam bila mala, dvospolna zemlja, joj joj, znate kad su ono stari psovali, ma idi u pizdu materinu, idi u kurac, ja sam uvijek zamišljala to se tamo ljudi šalju, jer je hladno znate, pa niko neće, e da, znači grijanja nemamo pa ćete morati da se grijete na drva, al eto ima u mene drva, dam za sto maraka po metru, muž se moj ustvari time bavi, jest malo skuplje nego obično ali imajte na umu da ne treba prevoz da organizujete, a cijepati znate i sami, što da bacate pare, mada ima u mene i iscijepanih, 150 maraka, džabe, gotovo džabe, nego smijem li vam postaviti jedno jako lično pitanje, vi ste par?, gospodin i gospođa?, aha,prijatelj i prijateljica, jao pa ne možete da spavate zajedno, a samo jedna soba, eto ga sad, pita s dva dna, pa dobro,šta se tu može, jedan dvopolno popunjen stan, u tom su ormaru neke moje stare jakne i bunde, nemam gdje da ih ostavim, a da bacim ne pada mi na pamet, nadam se da vam neće smetati, moljaca ako i ima oni su u ormaru, kao i moj sin, ne otvara on ne otvaram ja, i svima super,hihihihihi, nego da vas pitam, vi studirate?, mislim kad ste samo prijatelji, šta, pravo i psihologiju? Pa kakav divan spoj, mislim vi između, fantastično, e da, strujni sat ovdje nema nego je gore kod mene, za sve stanare, ja obračunavam na kraju mjeseca struju, nadam se da vam to ne smeta, doduše to me puno umara, sve se nadam onaj će moj jednom preuzeti tu obavezu, ionako ih ima malo, stalno visi na internetu, vi ovdje nemate internet, jesam već rekla da kirija ide unaprijed, i uvijek do trećeg u mjesecu, ako imate pitanja...

Gospodjo, prije nego krenem na sitnice da vam napomenem jednu nelogičnost, Sokratova krv nije prolivena, popio je otrov, vaš student je duhovit,no sudeći po onome što ste rekli o krvavoj fleci vi ste kraljica duhovitosti u ovoj kući, sto koji se ne da rasklopiti je ustvari novi sto, stari je nestao i bio je mnogo veći, zaključujem to po otiscima njegovih nogu koji su ostali na tepihu i nakon što je sto uklonjen, veličine se ne poklapaju, iz cijevi neka kaplje, ko smo mi da je zaustavimo na njenom putu do sljedećeg stanara, i do parketa, koji će vremenom narasti, poput cijene vaših drva, problem s terasom je što tu uz najbolje namjere od vaših ormara sa zatvorenim vratima ne mogu ni stati dvije osobe, to što je puklo na terasi to su pukle marionete, kod arhitekte je pukla terasa jer su njegovi na terasi ormari puni vašeg sina, i preteški, čudi me da vam slavina radi, što se lustera tiče mislim da je dobro što nije pao na sto, iako su dijelovi kabla tik iznad stola, još da prođe pod i eto ga na plafonu dole kod komšije, arhitekte,opet, i tome nema kraja,

naravno, sve vam ovo nisam rekao, bojim se ubićete me.

Pepika> Jartemijada dolorens idiotis

2011-04-11T05:04:00.000-07:00

Bože mili čuda velikoga

šta se čupa po zemljici črnoj

Jal je vojska jal su Kforijevci

jal obrve tananije dama

nit je vojska nit su kforijevci

nit obrve tananije dama

no popovi za brade se vuku

kako vuku tako majku suju

kako suju tako podriguju

podriguju kano zmaji ljuti

zmaji ljuti repovi im kruti

oko jednog zavad'la se braća

je li ukr'o il neće da vraća

gledali i kforijevci mladi

gledali i brkove šiljili

našiljili o jednome mislili

bože mili čuda velikoga

bože mili vjere u junaka

kad su kadri stići i uteći

na kosovu polju postojati

da je u nji takvog srca bilo

odavna bi svijeta poharali

poharali i sve popalili

i uzeli tries kesa zlata

Ovi naši prostori

2011-04-11T04:40:00.000-07:00

I eto, ka našim usahlim džepovima pomalja se još jedan istorijski projekat. Zajedno sa proslavljenim režiserom, koji ima dovoljno preporuka da sebi obezbijedi dozvolu da demonstrira paradoks uzimanja nečega (oko 20 miliona KM) iz ničega (pomenuti nam džepovi) grade nam grad. Naravno, najveći dio troškova snosiće sam autor ideje a mi tek neznatan dio. Kao i na svakom početku.

U niz uspješnih arhitektonskih i nadasve kulturnih projekata čijoj smo izgradnji mogli nazočiti u zadnjih 15 godina kao građani boljeg i prosperitetnijeg entiteta, urbanistički i kulturni genius našeg locija utkaće i čitav jedan novi grad. Taj grad, nekad Kamengrad a sudeći po skoro postavljenim bilbordima ipak Andrićgrad, neimariće u naredne četiri godine Emir Kusturica kao scenografiju za svoj budući film. Nakon snimanja filma sve novonastale građevine i trgovi ostaće u amanet jednom drugom, donedavno zaboravljenom gradu – Višegradu u koji će se napokon imati razloga slijevati buljuci zainteresovanih turista, i to njegovanom saobraćajnom infrastrukturom pa ravno na smještaj u razvijenu ugostiteljsku infrastrukturu i na konzumiranje ostalih popratnih turističkih ponuda.

Potreba za ovakvim jednim projektom neupitna je, kao i izvor finansiranja. On će dati podstrek lokalnoj privredi i ne samo to, on će služiti kao spomenik jednom od najvećih književnika Ovih prostora, čiju nacionalnu pripadnost nemoj ni slučajno da propitujete na Vikipediji jerbo ćete zbunjeni ostati. Kusturica će, ukoliko UNESCO ne ospori gradogradnju, u Višegradu ekranizovati Andrićev najpoznatiji roman 'Na Drini ćuprija' kojem nije dovoljna ćuprija niti lipsajuća kasaba s jedne njene strane nego je potrebno izgraditi scenografiju s primjesama raznih stilova koji su, kako i sam kaže, tutnjili ovim prostorima u nazad nekoliko vijekova.

Budući zainteresovana, bar u nekoliko zadnjih godina, istorijom bosanskohercegovačkih mostova, razvojem savremene umjetnosti na terenima koje ti mostovi treba da spajaju (ako je bar poštovati Andrićeva nadanja i zalaganja) i ulogom imaginarnog u savremenom BiH društvu (koje po tome ne zaostaje od ostalih balkanskih društava danas) usudila sam se primijetiti nekoliko zanimljivih podudarnosti ili pak odudaranja.

Bitka na Neretvi

Za potrebe utvrđivanja božanskog karaktera svoje 'ateističke' vlasti KPJ i rukovodeći joj Josip Tito naručuju krajem šezdesetih godina prošlog vijeka film, jedan u nizu, koji će vjerno predstaviti događanja u toku bitke partizana protiv Njemaca u dolini Neretve. Glumačka ekipa ambiciozno odabrana a ne štede se pare ni za scenografiju. Priča veli da su partizani povlačeći se od Njemaca porušili most na rijeci Jablanici i spasli se poraza usporivši pritom napredovanje njemačkih snaga. Tad porušeni drveni most rijeka je odnijela a koju deceniju kasnije za potrebe filma gradi se novi most, veći i spektakularniji, upravo onakav kakav bi tu možda i ranije bio izgrađen da nisu Bosnom tutnjale razne vojske i uprave. Novoizgrađeni most-scenografija ostao je u amanet stanovništvu Jugoslavije kao turistička atrakcija a vremenom se uspješno, putem filma, usidrio kao onaj pravi most i još dugo nakon što su piljevinu starog mosta ižjeli jadranski inćuni, oni što k'o i sve ribice imaju kratko pamćenje. Nije teško zamisliti da će na sličan način kroz pedesetak godina Andrićgrad njegovi posjetioci pa čak i žitelji doživljavati kao onaj autentični grad čije literarne i filmske dokaze neće moći osporiti niko. Bitno je međutim da do tog momenta u tom gradu bude žitelja odnosno da se prestanu iseljavati sa obala ovdje premoštene hirovite Drine kako to danas rado čine. Ono što me plaši, a opet upoređujući ova dva filmska projekta, jest sam film koji tek treba da bude snimljen. Ako i Kusturica bude vjerno pratio ideologiju koja će projekat polufinansirati (za sada) za očekivati je da će ekranizacija scena iz Andrićeva romana nastaviti ulogu koju su te iste scene imale u nedavnom sukobu a to je uloga opravdavanja zločina. Radojičino nabijanje na kolac, bez obzira što je njegova plastičnost proizvod piščeve mašte i kreativnosti, ako se ekranizuje tek će se onda zapečatiti u kolektivnu svijest pripadnika njegovog naroda i vaspostaviti kao neoboriv dokaz i izgovor za bilo koje buduće nezajedništvo na Ovim prostorima. Volja za zaboravljanjem zločina počinjenih u proteklom ratu na i oko višegradske ćuprije dobiće novi zamah.

Nobelova nagrada za književnost

Ivo Andrić. Hrvat, Srbin (šovinista), Bosanac, Hercegovac, Jugosloven, ijekavac, jekavac, ekavac, političar, ambasador, državni pisac, Nobelovac, član Mlade Bosne ili simpatizer, genije, nobelovac. Sav novac od Nobelove nagrade Ivo Andrić ustupio je za poboljšanje stanja biblioteka u njegovoj državi. Primjer je to na koji način se podržava kultura i pisanje neke nacije, ma koje. Mogao je pisac, i možda i trebao, uložiti novac u izgradnju prigodne scenografije koja bi mase podsjećala na njegov veliki talenat i doprinos kulturi. Teško da danas iko od djece koja u malim brojevima ophode biblioteke nekadašnje države pomišlja da u rukama drži knjigu kupljenu od te nagrade. A što je najžalosnije prije će naletiti na jednu takvu knjigu nego na novo izdanje kupljeno 'savremenim' parama. Nije to ni tako loše ako uzmemo u obzir da, bar kad je u pitanju moj grad, ionako mizernim fondovima za obnavljanje knjižnog fonda biblioteka upravljaju oni kojima su literarni vrhunski dometi mistični Paolo Koeljo, sapuničava Habjanović-Đurović, hororista Kordić, festival-vizitor Erić i mnogi drugi posprda vrijedni nam književnici. Sadašnja vlast nadasve voli i cijeni film. Svi se dobro sjećamo uspjelog Blifa. No političarima, vlasnicima Društva spektakla ulaganje u film ima smisla samo ako se u istom jasno čita njihova glavna uloga. Beskorisno je, u smislu dobijanja novih političkih poena, ulagati u razvoj filmske produkcije, podršku razvoja i širenja filmskih škola, podsticaj pozorištima i glumcima, smanjenje piraterije i povećanje zaštite autorskih prava. Iako bi to Andrić možda želio, kao najbolji spomenik njemu samom, anonimna ulaganja u razvoj knjižnih fondova u RS takođe nisu prioritet. Sveobuhvatna kampanja opismenjavanja stanovništva koje usljed medijske međuizloženosti putem blesimetara turbo-folk kanala nikako da nauči da 'nije' nije 'ni je' i da nije 'govorijo' nego je 'govorio', takođe su neinteresantne rabote nacionalnim dušebrižnicima. Uz to postoji bojazan, budući da je sve sistem jelte, da se opamećeni plebejci polakome za knjigama i objašnjenjima, pa nahrupe u knjiške fondove pa u fondove. Putem filma, kojeg najbolje da snima onaj ko već zna da snima da ne gubimo decenije na obuci mladih kadrova, narodu se najbrže da objasniti priča o gradnji mosta.

Politika

Kad bolje razmislim ja sam u potpunosti ispunjena nadanjima da će se pomenuti Andrićgrad izgraditi. Žalosno je da sam kao i mnogi drugi svedena na to da se jednom takvom projektu radujem. On će zasigurno donijeti promjene u današnji Višegrad koje nažalost ne mogu ići nagore. Ako ste ikad bili u gradu na obali ćuprije znate o čemu pričam.

Naravno, i sama se nadam da njegova izgradnja neće narušiti izgled Sokolovićeve zadužbine, od nedavna zalaganjem naših istoričara umjetnosti stavljene na listu UNESCO-ve baštine. Bosanskohercegovački politički diskurs, pažljivo njegovan cijelu zadnju deceniju da više liči na ispovraćanu djevojku izokrenute glave kojoj pod hitno treba egzorcista, jedan je od najdinamičnijih u regionu. On se hrani spletkama, teorijama zavjere, kolektivnim ispiranjem mozga i kakvim sve ne čudesima koja su za razliku od svjetskog prosjeka proliferirale do nivoa dovoljnog za uspostavljanje hroničnog oblika sistema koji zovem Anksiokratijom drugog stepena. To je čvrsto uspostavljen sistem simbola, znakova, narativa i mehanizama koji kao pogonsko gorivo samoodržanja koriste anksioznost (u najširem smislu) i koji će se ili srušiti nasilno ili prerasti u prvostepeni samoodrživi totalitarizam. U takvom sistemu odgovor vlasti na bilo koju reakciju je predvidiv. Ako se projekat izgradnje Andrićgrada realizuje poruka je jasna: vlast se brine i o dijelovima države o kojima se u prošlosti malo ili nikako brinula. Realizacija projekta je dokaz. Ako se vremenom dokaže da je projekat neuspio, odnosno u konkretno ovom slučaju ako turizam ipak ne procvjeta u Višegradu krivi su domaći izdajnici i strani plaćenici. Gora će nas sudbina zadesiti ako do realizacije projekta ni ne dođe, a usljed zabrane od strane 'Komisije za očuvanje spomenika BiH'. Tada će to biti atak na samostalnost Republike Srpske gdje oni tamo ljubomornici iz Sarajeva čine sve da Srpskoj ne krene. I eto opet političkih poena i eto opet skretanja s teme, skretanja koje će uz dobropoznatu medijsku potporu učiniti da izostanu ideje za neka nova ulaganja, neke nove ideje, i neki novi ljudi sa nekim novim projektima. Izostaće i pitanje šta bismo to radili u Višegradu (Vlasenici, Foči, Bratuncu, Srebrenici, Zvorniku) da se nije pojavio Kusturica.

E da, umalo da zaboravim. Nagradno pitanje: Koja firma će biti nosilac radova na kamengradskom projektu?