Kako sam kalila kartu

Od momenta eskalacije onih silhnih štrajkova željezničara RS što se desiše u proteklim mjesecima postalo mi je jasno od čega ustvari preživljava ovo preduzeće: od eksploatacije. Dakle, kad jednom napokon nestane rudače, bukve i drugog gluhonijemog tovara biće tijesno.

No, o tom po tom. Odgodiće Gollum i Shrek izbore za 2124.godinu pa kad dođe nova vlast nek sama kuburi s govnima.

Elem, godinama prevozeći uglavnom prirodne sirovine, dakle teške terete, odomaćio se u ŽRS neki filing po kom su i obični putnici ustvari neki tovar. A tovar po definiciji, između ostalog, ćuti i ništa ne pita, moš ga utovariti, pretovariti, istovariti, a moš ga i ostaviti da čeka. Neće vode tražiti.

Tako se ja neku noć, 24. marta u 15 do 1:00 iza ponoći utovarim u Prijedoru na "brzi" voz za Sarajevo. Voz nije kasnio i to mi je već bilo ulilo priličnu nervozu. Šta će to biti?-pitala sam se. Da neće smak svijeta?

Negdje oko 4 ujutro, taman prošli Doboj, vagoni se zaljuljaše, zatutnjaše, ja se razbudih u milisekundi, pomislih na majku, rodbinu, prijatelje, prolaznost života...nema nego poginuti. No nakon otprilike deset sekundi buka prestade i voz se zaustavi, bez prevrtanja, bez povrijeđenih. Nek je glava živa pa šta bude.

Proturim živu glavu kroz prozor i imam šta vidjeti. Lokomotiva i prednji vagon ostali u jednom kolosijeku a drugi vagon (i zadnji) "iskočio" i preskočio u drugi kolosijek. Ispod mene skretničar otpuhuje, samo što ne plače, zabrinut čovjek. Kontrolor usplahireno silazi iz voza, viče kako se prep'o, al' isto se vodi onom "nek' je glava živa". Nek' je glava živa! Živjela glava!!!

Šta sam mogla uraditi. Naviknuta već na ovakve zastoje zahvaljivala sam nebesima što ipak nije zima i što svakako nigdje ne kasnim. Barem sam se tomu nadala jer imala sam sastanak zakazan za 10h u Sarajevu ali sam svejedno bih bila stigla par sati ranije tako da je ovaj zastoj za mene značio samo priliku da malo otkunjam. U međuvremenu će doći i ta komisija iz Zenice (zašto Zenica a ne par kilometara udaljeni Doboj niko mi nije znao reći).

Kažem naviknuta sam jer sam i prošle godine, ali zimi, na relaciji od Budimpešte do Prijedora ostala zarobljena pet punih sati u hladnim vagonima u selu Jošavka. Tako se moje putovanje (polazila sam iz Berlina) produžilo na rekordnih 36 sati. Sve što sam tad saznala bilo je da je "pala mreža". I da je poj'o vuk magarca, usred Jošavke.

"Nema druge, nas će okriviti!" vikao je, ovog puta na maloj stanici par kilometara od Doboja, gospodin skretničar (ili neko drugi u plavom radnom odijelu). Nisam znala jel misli na nas kao Srbe, nas kao skretničare i skretničarke, raju, sirotinju što se vozi vozovima...

Elem, da ne dužim, jer bitno je ono što se desilo poslije.

Do 8:00 ujutro niko nam nije znao reći ništa. Dakle puna četiri sata. Zadnji sat su, otprilike njih dvadesetorica stručnjaka cimali kompoziciju gore – dole e da vide ne bi li "zadnji vagon uskočio u pravi kolosijek". Dok su tako zadnji vagon tjerali da skakuće s kolosijeka na kolosijek i da se opasno naginje do granice prevrtanja putnici su svo vrijeme bili u vagonu. Među njima i ja. Ukočena i prestravljena nisam znala smijem li se pomjeriti. Dal da trčim na lijevu stranu i ne dam da se prevrne il da ostanem mirna tu gdje sam? - razmišljala sam usrata al' s dubokom vjerom u vještinu tih ljudi.

Bio je među njima i neki brkati majstor koji je jednostavno ulijevao povjerenje.

Oko 8:00 već me bila uhvatila panika. Na stanici u Sarajevu čekaće me u 10:00 sati moji prijatelji i kolege, dvoje Italijana i troje Francuza, da nastavimo kolima dalje put za Goražde pa Ustikolinu. Tu smo trebali imati sastanak u 13:00 pa naveče opet brzim vozom kući za Prijedor. Dakle skedžul takav da mi je samo "iskakanje" falilo.

Tad oko 8:00 saopšte nam da ćemo privatnim vozilima biti prebačeni u dobojsku stanicu i da tamo možemo čekati da krene voz a to se neće desiti prije 11:00. Aleluja. Neki je čovjek već skoro pa plakao znajući da nema šanse da stigne na avion koji mu je polazio baš u 11:00 iz Sarajeva.

Ko te jebe tovare jedan kad si raja pa ti djeca skupljaju za avionsku kartu da ih "vidiš nakon dvajes' godina" a ti se vozom tandrkaš do aviona! I to još kren'o tovar onim vozom što stigne pet sati ranije u Sarajevo! Hahaha!

Na stanici u Doboju počinje šiz.

Molim službenika na informacijama da mi poništi kartu i vrati novac.

Kaže za te stvari da se obratim službeniku na šalteru "prodaja karata".

Odem do službenika na šalteru "prodaja karata" i tražim da mi poništi kartu i vrati novac.

Službenik na šalteru "prodaja karata" kaže da mi on ne može vratiti novac, da se novac vraća isključivo na stanici na kojoj je karta i kupljena i da jedino što oni mogu uraditi jest da mi "ovjere" kartu odnosno upišu "prekid vožnje" pa da s tim odem na svoju stanicu i tražim pare.

Kažem mu: " Nema problema, ionako idem kući poslije, de mi samo onda upišite "prekid vožnje".

Službenik na šalteru "prodaja karata" upućuje me da se vratim na tri metra udaljen šalter "informacije" i da tu tražim da mi upišu "prekid vožnje".

Iza mene na red da kupi kartu čeka 0 putnika.

Odlazim do šaltera "informacije", prva sam na redu (wow) i tražim da mi se upiše "prekid vožnje".

Prijatan neki gospodin kaže da nema problema i traži odgovarajući pečat.

Pošto ga ne može naći zove službenika iz "prodaje karata". Zajedno pronalaze pečat, ovjeravaju moju nesreću i ja odlazim trkom na autobusku stanicu Doboj.

Kupujem kartu za Sarajevo koja košta 20KM. To me ostavlja sa još isto toliko u džepu al' kog boli kurac i ko mi je kriv što nisam škole učila pa da vatam korak s ekonomskim supercvjetanjem Republike Srpske!

U Sarajevo stižem s tri sata zakašnjenja. Prijatelji koji su me čekali prebacuju mi bosansku sporost a ja nemam protivargumenata.

Nakon svih obavljenih posjeta vraćam se naveče iz Sarajeva za Prijedor. Voz opet tačan al' meni sad već svejedno.

U Prijedor stižem u pet ujutro i odlazim do prijedorske verzije šaltera "prodaja karata" gdje od simpatične, kratko ošišane plavuše s dobroćudnim izgledom (koji vara) tražim svoje pare.

Međutim, teta mi saopštava da se pare za kartu refundiraju samo u Doboju, centralnoj stanici.

Sad već vidno bijesna ali ipak smirenim tonom upozoravam je da ću stvar istjerati na čistac i da je čitava procedura kretenska. Jednostavnim tonom objašnjavam joj kako nema smisla da sad putujem u Doboj po povrat novca i da pri tom trošim opet novac za kartu.

"Šta ja tu mogu", odgovara, "Takva je procedura", zaključuje.

Ako išta mrzim onda mrzim riječ "procedura".

Pokušavam joj objasniti da to što sam siromašna ne znači da sam neka neškolovana baba sa sela...

U tom trenutku potpuno sam razbudila neku pijanu ženu koja eto tako spava na klupi u čekaonici i čeka voz. Agresivna ženturača ustremljuje se na mene i sipti psovke i uvrede gotova da me udari i zadavi. Te što ja vrijeđam babe sa sela, te jesu li one sad sve glupe seljanke, te kako se usuđujem. U dva tri navrata gospođa stanični ološ s ove strane šaltera nasrće na mene i ustukne naravno svaki put kad se zaustavim i opsujem joj prljavu tromater. U ruci stišćem crni ceker i u njemu dvije male tegle ajvara poklonjene mi u Ustikolini i čekam da pijana dama samo načini pogrešan korak pa da joj lice upoznam s teglicama.

Šalterska dama se u međuvremenu smješka, valjda zabavljena prizorom, i moli da ne blokiram druge putnike koji hoće da kupe kartu (cijelih 1 putnik) i da dođem u ponedjeljak ujutro pa ćemo "sve pojasniti."

Odlazim umjesto kući u policijsku stanicu, prijavljujem napad. Policijska patrola dolazi ekspresno na stanicu, oni autom a mene šalju pješke. Stižemo u isto vrijeme i ponovo im objašnjavam šta mi se izdešavalo. Dok oni legitimišu ženu ja kod šefa stanice dobijam broj službe u Doboju kojoj da se obratim za nadoknadu novca. Ne zaboravite, ja još uvijek samo želim da mi vrate novac za kartu!

Nakon nekoliko minuta policajci prilaze i meni, uzimaju mi ličnu i podatke, šale se na račun imena (E Radosti moja!), i saopštavaju da je žena na stanici, koju su opet zatekli u polusnu ali koja se ovaj put nije žalila na prerano buđenje, ustvari pijana. Wow, a ja mislila promaja je ubila. Pitam ih za neki zapisnik ili bilo šta a oni me ljubazno upoznaju s procedurom: "ma to je bolan verbalni samo napad, šta ćeš tu zapisivati?!"

E nek sam i to saznala pa ću prvom prilikom u Opštinu da verbalno napadam k'o svaki slobodan građanin i slobodna pijana građanka.

Ništa. Već je 6:00 ujutro, odlazim kući da odspavam i to par sati prije nego se probudim za nedjelje i službe.

Sveti dan provodim u miru, ljubavi, sreći i radosti a dan poslije, tj. u ponedjeljak, zovem "službu" u Doboju i tražim da mi neko objasni način na koji da napokon refundiram svoju kartu. Dok račun s telefona otiče jedna po jedna službenica me prespaja, upućuje na druge i treće službenike dok napokon ne dobijem pomoćnika šefa stanice. Izgleda da se informacije od ekonomskog značaja prenose s muškog koljena na muško koljeno. Gospodin pomoćnik šefa stanice me upoznaje s "procedurom":

• karta se refundira u stanici u kojoj ste je i kupili
• zaposleni u stanici su dužni uzeti kopiju vaše karte, kopiju lične karte, broj žiro računa i popunjen zahtjev i sve to poslati u Doboj
• nakon toga, kad odgovarajuća služba razmotri zahtjev, karta se refundira i to na tekući račun
• karta se refundira za dio za koji nije izvršena usluga, dakle u mom slučaju za dio Doboj-Sarajevo budući da su me, na kraju krajeva, do Doboja ipak dovezli

Uz to se nudi da lično pozove stanicu i objasni im proceduru a meni savjetuje da odmah tamo krenem.

Dolazim na prijedorsku stanicu gdje me tamošnji pomoćnik šefa stanice obavještava da je već primio poziv od onog dobojskog i da "sačekam malo dok ne stigne službenica". Pošto službenica zaista ne stiže ni nakon 20 minuta on obavlja neki poziv i dolazi mi sa žutim listićem na kom je ispisana adresa na koju da pošaljem zahtjev, kopiju karte, kopiju lične karte i broj žiro računa.

Kažem mu da je čika dobojski pomoćnik šefa stanice rekao da je to dužnost stanice u Prijedoru i da je i meni to logično jer je to slanje sad samo još jedan trošak za mene te da ja nisam dužna podnositi troškove za njihove greške!

"Ne", kaže prijedorski službenik ŽRS, "ti šalješ kartu". Na moje "ali, ali" on na kraju dodaje: "Takav je život".

Poražena, otvaram žuti listić i čitam čarobnu adresu na kojoj napokon mogu dobiti svoje pare:

ŽRS A.D. Doboj

Svetog Save br. 7

Sektor za tarife, kontrolu i raspodjelu prihoda

Već vidim kako moje pisamce prolazi pored Sektora za javni utovar, penje se stepenicama pored kancelarije Sektora za strana poslovanje, ide hodnikom kraj tri sektora za naginjanje, preginjanje i osvrtanje lokomotiva, spušta se liftom to teških gusanih vrata iza kojih se, nakon što ukucate odgovarajući kod i prinesete zjenicu oka, ukazuju vrata i šalteri Sektora za međulinijsko zbunjivanje, pa zatim par sektora za štrajkbreherizam, Sektor za primanje radnika po stranačkoj pripadnosti, Sektor za fenomenologiju i strukturu glasačkog listića, Sektor za upravljenje vladinim subvencijama i tako još par kilometara vrata dok pisamce ne dođe do Sektora Za Tarife, Kontrolu i Raspodjelu Prihoda koji se između ostalog bavi refundiranjem karata neuspjelih putnika u visini do 30 maraka.

ŽRS je, ako niste znali, skraćenica za Željeznice Republike Srpske, preduzeće koje, po sopstvenom priznanju, upravlja sa 425km pruge od čega je 80% u funkciji. U novembru mjesecu prošle godine najavljeno je otpuštanje 1000 radnika ovog preduzeća i ostajanje na broju od 3600 zaposlenih. Podijeljeno na 364km pruge u upotrebi to je 9,8 radnika po kilometru.

Da to prikažem poređenjem reći ću da Njemačke željeznice imaju 1,5 uposlenika po kilometru.

A da to prikažem slikovito:

Cijelom dužinom pruge Željeznica Republike Srpske možete postaviti po jednog radnika na svakih sto metara. Da onaj prvi, u Dobrljinu uzvikne "Takav je život, procedura brate!!!" čuo bi ga i drugi i treći i "vijest" bi u roku od nekoliko minuta i brže od brzog voza mogla usmeno stići do Doboja.

A zamislite koliko se sve "procedura" svojim uposlenicima može saopštiti i objasniti telefonski i s minimalnim utrošcima...

Razglednica za 8.mart – Mira Cikota, žena za zaborav?

U nacionalističkom diskursu, kakav trenutno vlada maglovitim balkanskim područjem i kojeg su kako oratori i naratori tako i pasivni auditori (čitaj ovčice) ustvari pacijenti s dijagnozom teške kognitivne disonance, prvo što naraste jesu neki imaginarni skrotumi koji se napuhavaju do te mjere da na kraju istisnu sve oko sebe. Prve na tapetu su žene, žensko sjećanje i sjećanje na žene. Očuvanje ženskih čednosti, čestitosti, časti i tobož svete tradicionalne uloge žene u čuvanju kolektivnog DNK jedina je programska aktivnost nacionalista usmjerena ženama a čija je očigledna mada prikrivena funkcija i dalje etabliranje muškog kao glavnog i opštevažećeg.

U Republici Srpskoj se tako, od početka rata kada su riječi iz pera i olovaka poznatih nacionalista napokon urodile krvavim plodom, žensko sjećanje svelo u potpunosti na pamćenje majki koje su dale sinove, tri i više, za odbranu današnje otadžbine. Ne mari što su nam se svima i oci i majke rodili u nekoj drugoj.

Prijedor, grad na obali rijeke Sane i jedna od najmlađih naseobina Bosanske krajine, gotovo jednako kao i ostali gradovi u Bosni i Hercegovini se može pohvaliti lijepim zaboravom kad su u pitanju žene. Naravno ne postoji u lokalnim okvirima nacionalističke predaje neki jasan antiženski program. Zaborav ženskog postojanja radije je upleten u opšte antimnemotehnike kojima nacionalisti vladaju reklo bi se radije nagonski nego s nekim stvarnim predumišljajem. Da je lik žene domaćice, ratnikove materice i samozatajne heroine što sopstveno meso žrtvuje kolektivu dobio na cijeni potvrđuje i uzdizanje takvih pojava kao što je Stojanka majka Knežopoljka na pijedestal mučenice. Proces je to započet još prije zadnjeg rata i sukladan onom opštejugoslavenskom kad su se nakon početne euforije po završetku II svj. rata žene opet počele gurati na margine, u kuhinje i tople bračne krevete.

Do početka 90ih godina u Prijedoru je međutim još bilo prostora da se sjećanje na jednu ženu nosi sa sjećanjem na jednog muškarca. Mira Cikota, partizanka i komesarka KPJ za Prijedor bila je gotovo jednako poznata kao i Mladen Stojanović, doktor i komandant, takođe zakleti komunista. Mira je nakon ofanzive na Kozari uhapšena i obješena u Prijedoru a Mladena su negdje na Kozari u zasjedi ubili četnici. Naravno, nacionalistički diskurs često za svoje potrebe upreže revizionističku propagandu. Uspješno je tako promovisano i nažalost kao posljedica te propagande u narodu već uvriježeno vjerovanje da Mladena nisu ubili četnici nego upravo partizani koji su se tada bojali njegove popularnosti i ubivši njega jednim udarcem ubili dvije muve: Mladen više nije bio prijetnja a četnici napokon dobro ocrnjeni u narodu budući da je narod Mladena baš volio.

Mira je za razliku od Mladena, a ko će ga znati da li na sreću ili nesreću današnjih nacionalista, obješena javno tako da nije bilo zabune ko je koga. I ne samo to. Omču je, kaže Rade Bašić u romansiranoj Mirinoj biografiji “Omča na bijelom vratu”, sebi stavila sama. Neki tvrde, mada ne i Rade, da je čak i uzviknula čuveni uzvik: Živjela KPJ itd.

Dakle, sve do početka rata mogla se Mira i nadmetati s Mladenovom popularnošću. Po izbijanju rata OŠ “Mira Cikota” preimenuje se u OŠ “Branko Ćopić”, Tvornica keksa i vafla “Mira Cikota” danas je samo Mira a bez prezimena je ostao i, u zadnje vrijeme slabo prisutan, ženski rukometni klub iz Prijedora. Mladen je uspio sačuvati jednu ili dvije škole i teniski klub a izgubio Dom zdravlja i jedno kulturno-umjetničko udruženje koje je doduše zadržalo njegovo ime ali svejedno izgubilo Mladena i njegovu dušu budući da je u svoj naziv dodalo prefiks nacionalne isključivosti koji jednom komunisti i drugu sigurno ne bi bio po volji.

Odluku SO Prijedor iz 92. godine o preimenovanju škole Cikota u školu Ćopić do ovog trenutka nisam uspjela dobiti. Sekretar današnje skupštine gdin. Željko Škondrić obavijestio je mog saradnika da su svi dokumetni iz tog perioda konfiskovani i u Hagu. Jedan takav dokument nemaju ni u rečenoj školi a ni u prijedorskom privatnom muzeju Kozare.

Stoga sam bila primorana pristati na nezahvalnu poziciju refleksije na bazi oskudnih informacija a pod uticajem samo sopstvenih ubjeđenja. Isto tako, budući na kraju krajeva “stranac” u Prijedoru I ne raspolažući potrebnim kodovima za interpretaciju onih događaja i pojava čije se razrješenje naziralo u lokalnim i prastarim razmiricama i osvetama više sam pažnje posvećivala shvatanju upravo ovih lokalnih uslova. Na kraju sam naravno ipak ostala uskraćena za odgovore i još bremenitija pitanjima. U prilog svemu ide i činjenica da je, kad je bilo koje istraživanje u Prijedoru u pitanju, nemoguće doći do relevatnih informacija. Ono malo arhiva što lokalni muzej ustvari i posjeduje samo je nominalno otvoreno za javnost. Tehnike odbijanja radoznalih svjedoče o kreativnosti lokalnih čuvara zaborava. Kad sam se preko svog saradnika muzeju Kozare obratila sa zahtjevom da mi se odobri pristup arhivskoj građi odgovor je bio jednostavan i bezobrazan u svoj svojoj neodgovornosti: jedini pristup arhivi ima istoričarka koja je na bolovanju do avgusta. Stari dobri balkanski nerad ili nešto više? Nisam se zadržavala u traženju odgovora. Jedino u šta smo nakratno dobili uvid u rečenom muzeju jest Enciklopedija znamenitih Srba u kojoj za Miru Cikotu između ostalog piše da je streljana na trgu u Prijedoru. Držala sam da je takav propust dopustiv za knjigu koja mi je na prvi pogled i ličila na jednu od onih novopečenih enciklopedijskih proliferacija gdje se bez izuzetka porijeklo sopstvenog naroda stavlja na xy osu između božjom rukom stvorenih arijevskih visoravni i kvanti- i kvalitativno dalekih područja naseljenih ostalim slovenskim plemenima.

Bilo kako bilo, kao prvi razlog na koji sam pomislila kad sam saznala da je OŠ “Mira Cikota” preimenovana u OŠ “Branko Ćopić” bio je onaj ideološki. Lokalne vlasti u Prijedoru, a to je opšte poznata činjenica bez obzira koliko se mi tjerali da je zaboravimo, nisu '92. godine baš bili posebno ludi za bratstvom i jedinstvom koje je nekad propagirala SFRJ. To što je dobar dio tadašnjih odbornika doduše bio u KP ne znači ništa. I ne samo da nisu bili ludi za tekovinama NOB-a nego su u pojedinim i nažalost svjetski poznatim slučajevima jasno I de facto iskazivali ideološku pripadnost onima protiv kojih su se Mira Cikota i Mladen Stojanović i borili. No za razliku od Mladena, kako sam već navela, u Mirinom slučaju nije bilo mjesta revizionizmu. Tako se desilo da Mira izgubi školu a Mladen zadrži bar jednu, onu u udaljenoj i danas još uvijek zaboravljenoj Ljubiji. Sudbinu Mirine doživjele su i druge prijedorske škole s “ideološki nepodobnim predznakom”: Jedna Mladenova u gradu (danas Dositej Obradović), OŠ “Mile Rajlić” na Urijama (danas “Petar Kočić”) i OŠ “16.Maj”. Ova zadnja nosila je naziv po slavnom datumu koji se i danas obilježava kao Dan opštine Prijedor. Taj dan, 16. Maj 1942. godine je dan prvog oslobođenja Prijedora. To je u cijeloj Evropi bila jedna od prvih oslobođenih teritorija. To je datum od velikog istorijskog značaja i jasno je da se Opština Prijedor opredijelila za ovaj datum koji svjedoči o antifašističkim tekovinama i temeljima na kojima su i Prijedor i cijela zemlja začeti, u određenom smislu. Tim više zbunjuje činjenica da je škola “16. maj” u anti-antifa maniru preimenovana u benigno “Desanka Maksimović”. Još više zbunjuje to što je OŠ “Mira Cikota” preimenovana u “Branko Ćopić”. Ako nije Ćopić onda niko nije pisao o partizanima, veličao NOB, Tita i Jugoslaviju. Da li su vinovnici ovih promjena ustvari bili neuki pa nisu znali ništa o ljudima čija su imena postavili na svježe premalterisana stara imena osnovnih škola u Prijedoru? Ili se radi o jednostavnom triku dvostrukih aršina?

Kad sam prvi put čula uopšte za prezime Cikota mislila sam razlog je taj što je Mira bila Hrvatica, dakle nacionalnosti drukčije od one koju su imali odbornici SO Prijedor 1992. pa godinama poslije. Međutim Cikota je poznato srpsko prezime kao između ostalog i Pralica, prezime koje je Mira nosila po rođenju i prije udaje za muža Božu Cikotu, prijedorskog sudiju.

Stvar je dakle bila gotovo pa jasna. Razlozi su ideološki a škole, za razliku od Dana opštine, traju svakodnevno te je stoga bitno da se nijedno novo dijete ne informiše i ne zapita o tome šta i ko su bili 16.maj, Mira Cikota, Mladen Stojanović, Mile Rajlić, Esad Midžić i ini.

Preimenovanja škola bilo je lakše izvesti u gradu. Najveći dio populacije tih godina bile su izbjeglice poput mene koje su se doselile u kuće onih koji bi na promjene sigurno gledali s većom nostalgijom. Na selima gdje su veze i sjećanje lokalnih na heroje proteklog rata bile jake i jače u odnosu na grad i gdje je pretpostavljena etnička homogenost sela spriječavala veća naseljavanja s vana (govorim o selima sa srpskom većinom) situacija je bila drukčija. Tako se u Lamoviti zadržao stari naziv osnovne škole “Nela Bojanić” koja je bila i komunista, i žena, i pridošlica (iz Slovenije) pa čak i druge vjere (katolkinja, ako je uopšte vjerovala). U rečenoj Ljubiji koja je doduše radije multietnička OŠ “Mladen Stojanović” zadržala je stari naziv između ostalog i zbog svježeg sjećanja na dobrobit koju je ovaj predratni komunista i doktor davao lokalnim rudarima i njegovu nesebičnu pomoć radnicima rudnika Ljubije u toku slavnog ljubijskog štrajka 1940.godine.

16. maj je dakle dan prvog oslobođenja Prijedora. To je ne samo jedna od prvih oslobođenih teritorija u Evropi. Na prijedorski aerodrom, ili tačnije pistu za slijetanje prebjegao je Franjo Kluz, prvi pilot NOB-e. To je i jedan od prvih slučajeva u II svj.ratu da pokret otpora posjeduje sopstvenu letjelicu. No ovaj bitan datum danas se ne bi ni obilježavao da nije bilo jedne žene. Ne bi Kluz sletio nigdje da nije bilo prije svega Mire Cikote. Mira 1942. godine u rano proljeće postaje lokalna sekretarka KPJ, i to nakon što je uhapšen dotadašnji sekretar Muharem Suljanović i prebačen u zloglasnu Crnu Kuću u Banjoj Luci. Nakon što je preuzela funkciju Mira nastavlja sa diverzantskim aktivnostima. Zahvaljujući braku s Božom koji je tih godina i dalje radio u lokalnom sudu te zahvaljujući nekolicini saradnika među ustaškim činovnicima (tzv. Kotarski) Mira dolazi do detaljnog plana rasporeda ustaških snaga u gradu. Isti plan dotura partizanima na Kozari koji tek onda mogu bez problema planirati ofanzivu na grad i osloboditi ga 16.maja. Dan poslije oslobođena je i Ljubija čime neprijatelji napokon gube jednu od bitnih rezervi željeza. Upravo će ga to željezo i potreba za njim i natjerati da par mjeseci kasnije organizuje strašnu kontraofanzivu na Prijedor i Kozaru. Hiljade žena i djece nalaze utočište na Kozari a mnogi od njih bivaju uhapšeni i deportovani u koncentracione logore Jasenovac i Stara Gradiška. Miru Cikotu i njenu kćerku Ljiljanu hvataju takođe u jednom od zbjegova i umjesto u logor šalju prvo u ustaški zatvor u Prijedor pa onda u Crnu Kuću u Banju Luku. U međuvremenu Mira uspijeva izdejstvovati prebacivanje njene kćerke Ljilje njenim roditeljima u Beograd gdje su se ovi preselili a kasnije iz Crne Kuće, u klupku vune, svojim roditeljima šalje i pismo čiji je original danas u sastavu kolekcije muzeja na Mrakovici.

Nakon nekog vremena u zatvoru gdje je ispitivana i mučena prijeki ustaški sud u Banjoj Luci osuđuje Miru na smrt vješanjem. Ona biva vraćena u Prijedor i obješena “na tržnici ispred zgrade ustaške policije” kako tvrdi Rade Bašić, i to 27. avgusta 1942.godine.

Tačno mjesto izvršenja ove kazne imala sam poteškoća pronaći. Prvobitnu lokaciju jedni su osporavali a drugi, u većini, u nju nisu bili sigurni. To i ne čudi obzirom da je prava lokacija danas ipak malo “drukčije” obilježena. Srećom, u Prijedoru još uvijek žive i oni čija su sjećanja na to vrijeme ili na vinovnike tog vremena još uvijek svježa. Veljko Rodić, predsjednik lokalnog SUBNOR-a potvrdio mi je lokaciju Mirine egzekucije. Na istom mjestu međutim danas stoji spomenik poginulima u zadnjem ratu. Njegov oblik jasno ukazuje na ideološki odmak od Mire Cikote i njenih saboraca. To je oblik krsta iz čije unutrašnjosti izviruju figure, muške, s jasno ucrtanim 4s na poprsju. Ironija sudbine, pogana kakva jest, htjela je da je ovaj isti spomenik ( i još puno sličnih širom RS) osmislio, uvajao i izlio niko drugi do arhitekta Miodrag Živković, autor spomenika na Tjentištu.

Veljko Rodić kaže da ne zna razloge zbog kojih na istom tom mjestu gdje je ustvari obješena Mira Cikota, njoj samoj prošla vlast nikad nije podigla spomenik. Kaže da bi jedan od razloga mogao biti i taj što je narodna vlast na istom mjestu dvije godine poslije objesilaiI sudiju Marića koji je presudio bio Miri. Rodić vjeruje da su se neki pribojavali da bi spomenik Miri Cikoti istovremeno mogao značiti pomen ovom ustaškom sudiji. Svakako jedan od razloga u koje je teško povjerovati.

Krst-spomenik palima u zadnjem ratu, podignut na mjestu
gdje je 27. avgusta 1942. obješena Mira Cikota

Isto tako Rodić ne zna odgovor na pitanje zašto ustvari Mira nikad nije proglašena narodnim herojem. Kaže da je SUBNOR reagovao i na izmjenu naziva škola u Prijedoru ali bezuspješno. U svakom slučaju njemu i SUBNOR-u je veći problem taj što ih je '93. godine SDS istjerao iz prvobitnih prostorija i smjestio u barake crvenog krsta gdje se i dan danas nalaze.

Kupola, nedovršeno spomen obilježje iz proteklog rata
lokacija: Park srednjoškolskog centra, nedaleko od Krsta

Spomenik borcima iz zadnjeg rata, u parku u centru
grada, manje od pola kilometra od ostalih spomenika

Kupola skroz lijevo, Krst u sredini i desno statua Mladena Stojanovića

Ubadanjem krsta palima u zadnjem ratu na mjestu gdje je obješena najhrabrija Prijedorčanka sjećanje na nju dobilo je zamaha u bljedilu. Sam spomenik koji tu danas stoji dijelom je onog što iz šale zovem prijedorski trougao sjećanja. Kažem “iz šale” jer ovi i slični spomenici u Prijedoru očigledno ne služe nikakvom sjećanju. Nedaleko od istog krsta nalazi se neka nedovršena betonska skalamerija koja podsjeća na uzemljenu kupolu neke crkve i koja je očigledno posvećena nekom stradalom u zadnjem ratu. Manje od pola kilometra od ova dva spomenika istim žrtvama, u parku u samom centru grada stoji još jedan, estetski neizazovan kompleks, posvećen opet, pogađate, stradalima u zadnjem ratu. Dakle u krugu od pola kilometra u Prijedoru postoje tri spomenika palima u zadnjem ratu. Pri tome ako pokušate od nekog u opštinskoj službi dobiti tačan naziv ovih spomenika i podatke kome su zapravo posvećeni sve na šta ćete naići su zbunjeni izgovori sekretarica. Isto važi i za običnu raju. Svi znaju, sudeći po vanjskom krstolikom ili krstofilom izgledu ovih uvećanih krajputaša, da isti imaju veze s proteklim ratom. I to je sve.

Na potezu od spomenika u parku pa do onog na mjestu Mirine egzekucije, da se i to pomene, nalazi se bista Jovana Raškovića pa onda i kip u prirodnoj veličini doktora Mladena Stojanovića. Ljutitog izgleda koji mu je uvajao brat Sreten (poznati YU i prijedorski skulptor) i raširenih ruku nimalo naklono gleda na prizor preko puta. Tu, preko puta, trebalo je već davno staviti bistu žene koja je jednom oslobodila Prijedor. Sad zasad, dok je Prijedor još uvijek neslobodan od zbunjenog nacionalističkog svjetonazora njene biste strpljivo čekaju u dvorištu jedne škole i hodniku jedne fabrike i kao da nas podsjećaju na prolaznost ludila današnjih dana.

Bista Mire Cikote u dvorištu OŠ "Branko Ćopić"

Bista Mire Cikote u hodniku Keksare Mira

Reljef s Mirinim portretom i bilbord s novim
nazivom keksare u pozadini

TEKST ORIGINALNO POSTAVLJEN NA:
www.zenskaposla.ba

Prijedorsko slobodno kino, utisci, izvinjenja, objašnjenja, prijedlozi :)

Drage građanke i dragi građani

Prođe i premijera filma “U zemlji krvi i meda” kao evo skoro i drugo prikazivanje. Sve u najboljem redu, onako kako dolikuje razumnim ljudima. Vama svima dugujem jedno izvinjenje koje ću zajedno sa opisom sinoćne večeri te utiscima pojedinih učesnica i učesnika prenijeti u drugom dijelu ovog teksta.

Molba

U ovom trenutku molim vas sve, a pogotovo one koji imaju veću moć u prenošenju informacija da prenesu koliko je dalje moguće ovaj uvodni mali pregled Dnevnika 2 RTRS-a prikazanog noćas u 19:30. Cijelih pola sata dnevnika posvećeni su ničemu drugom osim propagandi. Samo slijepa i gluva osoba to ne mogu vidjeti. Najupečatljiviji dio je prenos utisaka s premijere Andjelininog filma u Berlinu. Ovo je i moj apel, moj vapaj, preklinjanje spinerima koji rade za režim da pokušaju pronaći ljudskosti u sebi i da napuste službu kojoj su se posvetili. Ovo sve do sada je rad u službi Zla! Potpuno sam ubijeđena da bi se sve u ovoj državi promijenilo da umjesto laži u vijestima gledamo poruke ljubavi, suživota, zajedničke sreće i patnje. Otkud potreba i uvjerenje da ćemo stalno i iznova “pušiti” razne gluposti i laži, poput one takođe sa jučerašnjeg Dnevnika 2 RTRS-a koja otprilike kaže: “ U federaciji snježni kolaps, u RS sve u redu”. Ljudi, pa tek prije nekoliko dana smo vidjeli da je u Nevesinju hiljadu krava zarobljeno u snijegu bilo!

No vratimo se na jučerašnje izvještavanje o filmu. Kompletan Dnevnik 2, to najstrašnije propagandno oružje i službeno glasilo SNSD-a možete pogledati ovdje: http://rtrs.tv/av/player.php?id=16937&x=1

Prilog s Berlinalea otvara se voditeljevim naglašavanjem cijene za intervju s Andjelinom uz koji nam prenosi da je film u Berlinu “izviždan”. “ Za samo 2500 dolara mogli ste dobiti petominutni intervju” kaže voditelj, sukladno duhu kolektivne mizoginije koja je sigurno jedan od glavnih prikrivenih razloga za mržnju prema ovom filmu.

Potom slijedi nešto neobično i, mogla bih reći, jedan prvi “kiks” u ovom propagandnom izvještavanju, greškica koja se, gledam jutros, pokušava ispraviti. Uzete su tri izjave, dvije prevedene jer uzete od stranaca i jedna “domaća”. Problem je što u prve dvije znamo i vidimo s kim pričamo, navedena su imena i zanimanja koja odaju koliku-toliku profesionalnost i upućenost u film uopšte. Treći “utisak” daje anonimna gledateljka, i gle čuda, govori srpski. Takođe, za razliku od prve dvije izjave koje su, podvlačim, krajnje napregnuto i na silu prevedene kako bi poslužile propagandnoj svrsi, ona izjavljuje: “Film mi se uopšte nije svideo zato što je veoma veštački, znači tako ga doživljavam na svakom nivou”. Ne znam ništa o prirodno napravljenim filmovima niti niveliranim doživljajima, samo vam mogu reći dragi moji i drage moje da sam nakon što sam ovo čula oslijepila na lijevo oko na par minuta. Sad sam ubijeđena da se RTRS negdje dohvatio misteriozno zagubljenog Gebelsovog priručnika “ Algoritmi za uspješno kodiranje anti-inteligencijskih poruka”.

Greška o prikazivanju dva prva imena i anonimnosti treće osobe uočene su poslije Dnevnika te je snimak istog postavljen na gore vam linkovanoj TV arhivi sa sad u potpunosti izbrisanim imenima sva tri davaoca izjava.

Gledaoci i gledateljke, oni/e što plaćaju RTV taksu (u novcu ili domaćim životinjama) očekuju poslije ovih “moćnih dokaza o lošem kvalitetu filma” da se napokon pojavi snimak sale u kojoj svi zvižde i pljuju po filmu. E šipak. Ono što slijedi je još jedno, dakako anonimno viđenje filma i njegova kvaliteta te ponavljanje već rečenih gluposti. Akcenat se stavlja na to da je ovaj film “humanitarni” i da je “aktivistički pamflet”. Slijedi snimak pitanja publike sa pres konferencije. Od stotine prisutnih prikazano nam je samo pitanje koje Andjelini postavlja “neko iz publike, valjda strankinja isto” a koja je pita o tome da li se broj od pedeset hiljada silovanih žena odnosi na sve žene u BiH, zašto nisu prikazani i vojnici druge strane te ko je pomagao u pisanju scenarija. Nažalost RTRS-a, nisu postojali pogodni sinonimi da se Andjelinin odgovor zabašuri i prikaže puno drukčijim od onog što je ona rekla i što stalno ponavlja: broj se odnosi na sve žene žrtve silovanja u BiH, film je o svim žrtvama u BiH...

Potom slijedi odgovor Rade Šerbedžije, koji kao u nekom vicu o plavušama, kaže (viciziram) : “ Pa đes' vid'la u srpskom logoru obilježja druge vojske?”.

Na kraju, BAM! Anonimna, revoltirana “strankinja” iz publike koja se jedina Anđelinu usudila izviždati (vjerujemo u to iako nismo vidjeli) radi za RTRS!!! Ona ponavlja subliminalnu (ma ajde) poruku da je Andjelina prostitutka i da je svi mogu imati al' eto oni, iz RTRS neće, budući da se radi o lošoj robi. Ja sam prešla šezdesetu i u ovakvim situacijama padaju mi na pamet samo dobre stare izreke i poslovice, kovane vijekovima i bremenite istinom: KO O ČEMU KURVA O POŠTENJU!

Izvinjenje

Kada sam revoltirana i razočarana napravila event na fejsbuku za premijeru Andjelininog film u RS nisam ni sanjati mogla kakvu će prašinu to podići. Probudila sam se s trocifrenim zahtjevima za prijateljstvo, hiljadom poruka podrške i prijetnji te obavještenjima koja od tog dana više i ne čitam. Da li sam se uplašila? Jesam. Da li mislim da sam napravila glupost? Ne. Moj cilj da se javnosti pošalje poruka da nećemo svi, pa makar nas bilo “na prste jedne ruke”, podlijegati propagandi je ispunjen. Pokrenute su diskusije, javile su se osobe koje su htjele pokrenuti istu inicijativu. Preko svojih saradnica se javila čak i Andjelina i ponudila dozvolu za prikazivanje filma kako sama ne bih imala problema sa zakonom. I još prije premijere sam zamoljena da kopiju filma zasad ne dijelim drugima. Skrenuta mi je pažnja na to da je jedna stvar “skinuti” film koji je neko drugi postavio a sasvim druga “postaviti” isti i staviti na raspolaganje drugima, u zakonskom smislu. Budući da sama nemam kapacitete da bilo šta skidam ili postavljam djelovala sam preko prijatelja i prijateljica koje ipak dalje nisam htjela zavlačiti u zakonske zavrzlame i tjerati ih da se žrtvuju u moje ili bilo koje ime. Zašto kad ima i drugih načina. Ovo je dakle odgovor svima onima, nestrpljivim, znatiželjnim i slobodnim građanima i građankama koji/e su film htjeli/e pogledati ali nisu bili blizu Prijedoru juče.

One razočarane jer ih na kraju nisam “pustila” na premijeru takođe molim da mi oproste. Kad sam postavila event, ponavljam, nisam očekivala toliko medijskog praćenja. Na kraju, iz straha, film sam juče i danas pogledala samo sa provjerenim i najprovjerenijim osobama. Oni sami radije su ostajali anonimni te stoga nismo dopustili ni pristup novinarima. Jednima od njih poput Al Jazeere, ORF-a, i NoveTV se izvinjavam i obećavam da će, ako se ja budem pitala, biti pozvani na kućne premijere u Banjoj Luci i drugim gradovima u RS. Dnevnom Avazu se ne izvinjavam. Njih nikad ne bih pustila u svoju kuću, oni su “isto sranje drugo pakovanje” (opet ja i moje penzionerske fore). Ne može se dragi moji i drage moje jedan dan biti homofobni đubretarski list a sutra fol štititi građanske slobode al' “kod komšije”. Jesmo sad svi zaboravili Sarajevo Queer Festival i torturu kroz koju je, između ostalog zahvaljujući i vama, prošlo udruženje Q i svi posjetioci i posjetiteljke festivala? Sad su RS i Dodik veliki cenzori a vi kolijevka demokratije i ljudskih sloboda? Jah, u limburgu.

FTV-u se isto tako ne izvinjavam što ne odgovorih na pitanja za intervju za jučerašnji federalni dnevnik. Manje ste homofobični ali ste nažalost ista propagandna mašina poput RTRS-a te vas stoga s podjednakom žestinom prezirem.

Posebno izvinjenje neustrašivim studentima i studentkinjama Filozofskog fakulteta u BL (ne svima, “na prste”) koji/e su se prvi/e javili/e da dođu na premijeru i koji/e su i u drugim prilikama u stanju potegnuti u Prijedor i dati nam podršku. Oni su so ovoj zemlji. Pozivam ih međutim da i u Banjoj Luci organizuju premijeru. Niko u ovoj zemlji ne može i neće biti slobodan dok je inteligencija u okovima.

Andjelini

Ako su istinite priče o tome koliko si uložila i koliko zaradila od ovog filma onda te mogu slobodno zamoliti da isti što prije staviš online, na raspolaganje svima i potpuno besplatno, do uloženog novca ionako onda nikad nećeš doći. Imaš muža s najboljom guzom na svijetu, predivnu djecu, super karijeru, brdo para, izgledaš k'o bomba...što se mene tiče jedino što ti fali jest upravo ovaj natčovječanski potez.

Premijera

Prvo prikazivanje filma “U zemlji krvi i meda” u BiH prošlo je u savršenom redu. Pojedinačne utiske možete pročitati dalje dole. Što se mene tiče film je sigurno puno bolji nego što je “prikazan” u našim medijima. Još jednom se potvrdila moja stara teza da je naš najveći problem taj što nemamo mjeru. To je i najveći problem kod spinovanja i tu se javljaju početničke greške. Jedno od zlatnih pravila spinovanja kaže: nemoj pretjerati! Kad s toliko žara i s tolikom upornošću pljujete po nekom filmu i osporavate mu sve onda se igrate s očekivanjima prosječnog gledaoca odnosno prosječne gledateljke, i ne samo. Kad jednom do njih dopre inkriminirani materijal ( u ovom slučaju film A.Džoli) i kad isti ne ispuni njihova očekivanja (ona koja ste im vi nametnuli) te kad shvate koliko je manje maligna poruka koju im šalje šta će se desiti? Poljuljaće im se vjera u istinitost vaših poruka. Još kad Džolijeva pusti film online...

Svoje utiske u film detaljno ću iznijeti u zasebnom tekstu. Ukratko mogu reći da je puno manje loš od onog što sam očekivala. Tu je opet krivica medija koji su, htjela ja to ili ne, uticali i na mene i spustili vjerovatno moja očekivanja do razine s koje se moglo ići samo ka gore. “Strašne scene” nisu ništa manje strašne od onih u “Lepa sela lepo gore” na primjer. Film je “antisrpski” koliko i “Turneja”, “Parada” i “Život je čudo”. U mnogim je aspektima je šablonski a meni lično zasmetalo je što se po ko zna koji put žrtva bavi umjetnošću i kulturno je vazdignutija od zlikovca koji je uz to i prilično neprivlačna pojava. No kako rekoh, o tome više detalja poslije. Sad ću vam prenijeti, nešto po sjećanju nešto po zabilješkama ,različite utiske ostalih gostiju i gošći:

Goran Ć. 31 godina

Ne znam stvarno oko čega se digla ovolika halabuka. Film je žvaka i ako je već antisrpski sigurno neće dati nikakvog efekta budući da ga niko neće shvatiti ozbiljno. Drago mi je da sam ga pogledao.

Zoran Z. 25 godina

Meni je film pretužan. Još tužnija mi je situacija u kojoj mi i nakon 20 godina ne možemo jedni drugima oprostiti, otvoreno pričati o pojedinim stvarima i gdje smo nažalost i dalje tema holivudskim početnicima.

Branko Z. 27 godina

Ajme jest film antisrpski. Kad ga vide Obama i svijet ima da hitno narede bombardovanje cijelog Balkana. (smijeh)

Adis Ć. 32 godine

Ja u potpunosti razumijem zašto se film vidi kao antisrpski. Naravno kao neko ko živi u RS želim imati pravo da ga svejedno pogledam. Isti zločini su se dešavali i na drugoj strani i da se u filmu radi o bošnjačkim zločinima situacija bi bila još gora kad je cenzura u BiH u pitanju. Mi Bošnjaci imamo ekskluzivu na status žrtve i svako diranje u isti se smatra najgorim prestupom.

Mirjana B. 17 godina

Film je tužan a ja imam pravo da gledam šta hoću u svojoj kući.

Igor S. 31 godina

Bolji je nego što sam očekivao no i dalje mislim da je film više antikvalitetan nego antisrpski. U isto vrijeme, žalim slučaj, mislim da je film bolji od mnogih domaćih ostvarenja koja smo svejedno imali priliku gledati u našim kinima.

Ishak B.Š. 44 godine

Jako dobar film i drago mi je što sam ga imao priliku gledati. Nadam se da će ubuduće neko zaista simiti film u kom postoje samo žrtva i zločinac i gdje se nećemo moći pozivati ni na čiju drugu stranu. Mislim da je to moguće.

Vladimir B. 25 godina

Film je najobičnije smeće i ovoj glupači od Anđeline poručujem da mi pošalje 13 miliona da joj ja snimim pravi nepristrasni film o ratu u BiH. Zvao bi se “ U zemlji kurvi i međeda”, bio bi hard core pornić, dvosatne orgije u kojima se Srbi, Bošnjaci i Hrvati jebu do iznemoglosti.

Sladja N. 30 godina

Andjelina napravila tužan film, naši mediji pretužan a meni sve i dalje komedija.

U nastavku dana smo pod utiskom nikotina, alkohola, dobrog raspoloženja i blage paranoje ( malo prije premijere dobila sam informaciju da se “planira moje hahahahahaha hapšenje) razrađivali Vladin scenario za “U zemlji kurvi i međeda” koji ćemo, čim Anđelina napusti naš medijski prostor, dati na čitanje i otkup bogme.

Fotka postavljena i na moj FB profil s pozivom da se taguju svi/e oni/e koji su za  to da imamo slobodu da sami odlučujemo o tome šta ćemo gledati i kako ćemo pogledano razumjeti

Ekonomska politika, objašnjena uz pomoć dvije krave

(autorka Susanne Illhardt. Dopunjeno izdanje ja sama gazala)

Demohrišćan

Posjedujete dvije krave. Vaš komšija nema nijednu. Vi ćete svom jadnom siromašnom komšiji pokloniti jednu od svojih krava. Potom ćete se kajati što ste to učinili.

Socijalista

Posjedujete dvije krave. Vaš komšija međutim nema nijednu. Vlast će uzeti jednu vašu kravu i dati je vašem komšiji. Vi ste primorani osnovati zadrugu kako biste komšiji pomogli u održavanju i brizi oko živinčeta.

Socijaldemokrata

Imate dvije krave. Vaš komšija nema niti jednu. Vi se osjećate krivima zbog svog uspješnog života. Zato izaberete ljude u vlast koji će vaše krave oporezovati. Da biste platili sve poreze moraćete prodati jednu od krava. Ljudi koje ste izabrali uzimaju ovaj novac, kupuju jednu kravu i doniraju je vašem komšiji. Vi se osjećate kao pravednik. Udo Lindberg pjeva za vas.

Liberal

Imate dvije krave. Vaš komšija nema nijednu. Pa šta?

Komunista

Vi imate dvije krave. Vaš komšija nema nijednu. Vlast vam oduzima obe vaše krave, muze ih i prodaje vam mlijeko. Satima stojite u redu za mlijeko. Kad ga na kraju dobijete, kiselo je.

Kapitalist

Imate dvije krave. Vaš komšija nema nijednu. Prodajete jednu kravu i kupujete bika za rasplod kako biste napravili stado. Vaš komšija i dalje nema kravu.

EU – birokratija

Imate dvije krave. EU vam uzima obe i za to plaća odštetu, potom jednu muze a drugu ubija i plaća vam odštetu a mlijeko prosipa u Sjeverno more.

Britanski sistem

Imate dvije krave. Obe ludilo!

Francuski sistem

Imate dvije krave. Štrajkujete jer želite imati tri. U vrijeme za ručak odete na ručak. Život je lijep.

Italijanski sistem

Imate dvije krave ali nemate apsolutnog pojma gdje su. Dok ih tražite naiđete na jednu prelijepu ženu. U vrijeme za ručak odete na ručak. Ah, život je lijep.

Američki sistem

Imate dvije krave. Jednu prodajete pa je opet kupujete ali je otplaćujete na leasing. Osnivate AD i primoravate obe krave da daju četiri puta više mlijeka. Čudom se čudite kad jedna od njih crkne. Sazivate pres konferenciju i saopštavate kako “smanjujete troškove za 50%.” Vaše akcije rastu.

Njemački sistem

Imate dvije krave. Upotrebom najnovije genske tehnologije redizajnirate ih, postaju plave, piju hektolitre piva, daju najfinije mlijeko i trče 160 na sat. Na žalost, zahtijevaju 13-nedjeljni godišnji odmor.

Ruski sistem

Imate dvije krave. Ipak uspijevate ih izbrojiti pet. Popijete još vodke i gle čuda, ima ih 42. Popijete još malo kad ono samo 12 ostalo. Razočarani, zaboravljate na brojanje i krave i otvarate još jednu flašu vodke. Dođe mafija i uzme vam sve krave, ma koliko da ih ima.

Japanski sistem

Imate dvije krave. Genetskim modifikacijama smanjujete ih na deseti dio njihove stvarne veličine. Pri tom, mlijeka daju dvadeset puta više nego na početku. Vrijeme je da osmislite cool crtić s vašim kravama, nazovete ih Kravemoni i učinite poznatim cijelom svijetu.

Švicarski sistem

Raspolažete s pet hiljada krava od kojih niti jedna ustvari pripada vama. Vi se brinete samo o tuđim životinjama. Kad i koliko muzete kravu, to ne govorite nikom.

BiH sistem

Nemate kravu. Čekate da vam je pokloni vlast. Čekate da vam je poklone stranci. Čekate da vam je vrati komšija. Rastu vam rogovi.

Srbijanski sistem

Nemate kravu. “Ma ko nema kravu bre?!!!”

Hrvatski sistem

Imate kravu. Pravite se da nemate kravu i gušite se u kreditima kako biste to napokon dokazali.

RS sistem

Nemate kravu, ni vi ni komšija. RTRS kaže da imate kravu. Šta ćete, bolje da imate nego da nemate!

FBiH sistem

Ni vi ni komšija nemate kravu. FTV kaže da čim stane rat i Srbi prestanu s napadima dobiće svak po dvije krave.

SHIZOFRENI POKLIČ

Braćo!!! Sestre!!! Svi na noge! Oće da nam je ukinu!!!

Gospode!!! Pomaži i Ti, Ti koji Srbe uvijek dijeliš samo na pozitivce, i ti Gospode ustani i ne daj je! Jer o Gospode, zar ne znaš i ne vidiš i ti! Zar i ti spavaš dok sa svih strana

OĆE DA NAM JE UKINU!!!

Ubij ih Gospode dabogda!

Najprije ubij onu kurvu holivudsku Anđelinu Džoli. Ona je Gospode, pozivala da nam je ukinu. I da je samo pozivala Gospode, nego je i film crn da crnji ne može biti protiv Srba snimila. Kobajagi su se i Majke Srebrenice bunile na film. Al' sve smo prozrijeli, neće im rabota. Sve smo vidjeli i shvatili, shvatili da je sve dio zajedničke zavjere da se ONA ukine. Vidjeli smo jer ti nam Gospode otvori oči. A Tesla nam dade struju da vidimo. A ona i ne zna ko je Nikola Tesla! Aman Gospode kolika li joj je pamet! Pa da njega nije bilo ne bi bilo ni njenog filma, ni kompjutera, niti bih ti ja mogla ovu kletvu pisat! Crna Anđelina, jahačica grobova (ništa nije slučajno!)* namjerila se, u predugačkoj koloni sličnih napasnika, predstaviti Srbe negativcima. Gdje je bila kad je naš general onoj muslimanskoj sirotinji u Srebrenici hljeba i čokoladica dijelio? Što o tome ne snimi film? Ili jel ima đe u svijetu neki negativac da 'nako pramenove zna izvući k'o naš voljeni Radovan Dabić? I malo i veliko zna da se to može samo uz Božju pomoć i uz tihovanje!** Oće Anđelina filmom da sruši onu pozitivnu predstavu što je naš Vojo – intelekt***, već godinama u Hagu gradi. Jel to planirala Anđa prikazati negativcima Srbe, ljude poput Tome Nikolića za kog je cijeli svijet čuo da je izveo gandijevski poduhvat. Omrsio se Tebi za ljubav Gospode i zarad našeg naroda, a indirektno i da sa sačuva naša i da je ne ukinu! Omrsi se na jaje...****

Ubij Gospode dabogda i onog Nikolaidisa! Oće ne samo nju da ukine, presvijetlu, prestaru mješavinu stilova, nego na mržnju poziva! Da se opet našim knezovima sijeku glave! Eh da je Milošević živ! Dobio bi otkaz prvo on pa onda i onaj direktor biblioteke što ga podrža! Eh da je živ Đinđić, eh da je živ Stambolić...

Ubij posebno, bar triputa, onog Jovanovića, o Gospode! Kakav je to izrod od Srbina, Lazar bi se posramio a možda i Jovan Zmaj. On NJU Gospode uvrijedi rekavši da je ONA genocidna podvlačim tvorevina i da su svi njeni tvorci osuđenici za ratne zločine! Izjedem mu logiku Gospode! Pa gdje to ima da se optuženici zovu osuđenicima? Ubij Gospode ovu zapadnjačku mimikriju i osudi je na vječne muke, edabi nam ONA ostala sačuvana i čista kako i treba da bude Božija država.

Braćo moja i sestre moje! Oprezni budite, ne spavajte! Na svaki poklič na noge se dignite. Pustite kraju poslove, svršiće se sami k'o što već decenijama jesu. Ne trčite za skupim autima, dobrim stanovima, edukacijom, masnim sirevima, pršutama i svim onim što si ionako ne možete priuštiti. Radije stanite u odbranu NJE, jer je ONA:

JEDINA, NAJLJEPŠA, ČISTA, BLISTA, TESLINOM STRUJOM OSVJETLJENA

(shizofreni obrt)

... do pola uređena k'o Banja Luka a od pola će biti, samo da Federacija vrati dugovanja pa će nam svima krenuti, al' inače smo pravo razvijeni da ne možemo biti razvijeniji samo nam eto šteka sve porad tih 50 miliona. U Prijedoru, živa istina, ljudi se počeli i sprdati. Tako viče jedan moj komšija drugom: “Šta je Sale opet alnaser?” (Saletov golf dvica neće da upali). “Ma jes' jeb'o mater! Moram novi uzimati, samo čekam da Federacija ove pare uplati!” (Smijehom odjekuje ulica i obratno). Drugi primjer čula sam naravno u roditeljskom komšiluku: “Stole Bog te neubiće (glagoli u psovkama nejebicama pišu se spojeno, op.a) jes' uz'o brašna?!”, viče na komšiju Stolu žena mu Danica. “ 'Oću ženooo, čim Tihić pare uplati!”, odgovara teturajući Stole.

A ima i onih za koje nisam sigurna prema kome su okrutni i do koje su mjere nebulozni: “Eee, ljudi, htio Božo ubiti Dodika! Al' nije Federacija još para uplatila!”

Eto šteka i atentat na predsjednika koji ne samo da nije uspio nego je cijela akcija zaista ličila na trećerazredni neprofesionalni pokušaj nekog nezadovoljnika kojem su upravo nedostajale pare. A nanio čovjek oružja, nije da nije. I fol se pitaju koga je “htio” ubiti? Trećerazredni (pa makar i izrežirani) atentati namjenjeni su trećerazrednim političarima. Zna narod i čita kodove pa se i atentati sukladno ukusima režiraju. A narod stvarno sve zna. Al' za svaki slučaj neka tu Dnevnika RTRS-a da ga svakodnevno podsjeti da 'OĆE DA NAM JE UKINU.

Mater vam propagandnu, da hoćete da mi uslišite samo jednu molbicu pa da učinimo za “Srpsku” više nego svi vi govnari svih godina zajedno? Hajde da jedno nedjelju dana umjesto: OĆE DA NAM JE UKINU! narodu ponavljamo sljedeće:

• ne bacajte smeće u prirodu, priroda se isto nalazi u Republici Srpskoj i Republika Srpska u prirodi. Tim više ako je stvarna, nedjeljiva, neuništiva, neukidiva!
• “neću, nemam, nisam, nemoj” se piše spojeno, “ne dam” i ostale negacije odvojeno!!!
• samo JA BIH i niko više H na ovoj planeti

Za početak opetujte bar ovo. Probleme tipa “Piši te”, “voli te se”, “moguli date pitam”, “bijo, učijo, radijo” i ostalo ćemo druge godine!

Doduše, NJEN (u suštini njegov - Milin) koncept opstanka je toliko glup da postoji bojazan da će se ukinuti sama jednom kad narod usvoji gorepomenuta pravila odnosno razbudi par uspavanih sivih ćelija i tako zaista napravi jedan evolucijski iskorak.

*tipično za glupu nacionalističku kučku u čiju se ulogu stavljam nedoučena sam i poznajem stvari površno te brkam Tomb Raider sa Tomb Rider te pravim jadne aluzije u pokušaju da budem pametna. Ovu crtu idiotluka često uočim kod neki pravoslavnih komentatorica mojih napisanija koje se trude da me “pobiju argumentima”. U pozadini se iščitava ništa drugo do potreba da “dokažu” kako se može biti i dobra housewife i načitana i učena žena te kako to Crkva, štaviše, podržava. Ja, uprkos njima i dalje vjerujem da je to stvarno moguće.

** srpska yoga. Uspješno lansirana kao srpski brend od strane izvjesnog Dabića za kojeg su kasnije protivno njegovoj višegodišnjoj volji utvrdili da je haški optuženik Radovan Karadžić. Tihovanje je inače jedna u nizu gluposti kojoj pribjegavaju propale nacionalističke vođe edabi poslali poruku o svojoj duhovnoj povezanosti s narodom i Bogom. Jedan od simptoma mesijanskog sindroma. U Dabićevom slučaju prije bi se moglo reći da je tihovanje bilo njegovo što tiše prđenje dok je maskiran uticao zatvoru i pisao šta drugo nego poeziju i prozu u kojoj je ječilo sve a tihovali originalnost i talenat.

***Fanovi Vojislava Šešelja najviše vole da pričaju o tome kako je on neizmjerno pametan, kako je dobijao same desetke na fakultetu, kako će sve da ih sjebe tamo u Hagu jer je super pametan, kako je napisao more knjiga i kako se razumije u sve. Omiljena im je anegdota o Šešelju i Titu. Ako se dobro sjećam ide to nekako ovako: Šešelj taman doktorirao pa mu Tito, predsjednik države o čijem je trošku ovaj doktorirao, priđe da mu čestita riječima: Čestitam doktore. Na to je Šešelj, mangup, uzvratio: Hvala majstore! To je tobož tako duhovit odgovor koji svjedoči o Šešeljevoj inteligenciji. Vele da ja poslije te uvrede Tita završio u zatvoru zbog tada postojećeg verbalnog delikta. Dakle tad je bio pametan pa je zaglibio u zatvor a i danas je nadmudrio cijeli “Zapad” pa čami već godinama u zatvoru. Mislim radikali su baš radikalni.

**** uličari u Prijedoru za ovakve slučajeve još uvijek koriste, po meni, jako prigodnu terminologiju nastalu devedesetih. Njihovim jezikom kazano Tomislav Nikolić se ovim neuspjelim poduhvatom IŠČIRIO DO JAJA. Jedna moja bratanica pak, koja je inače više vremena provodila na selu baratala je isto tako ubitačnim poređenjima koje ću takođe primijeniti na slučaj štrajka glađu Tomislava Nikolića: PROS'O SE K'O KANTICA KUPUSA!

Spektakl

E, juče smo se igrali nekih igrica. Tipa gledali smo TV i ajd kao da se takmičimo u nečemu. Tako mi odmalena. Sjedimo besposleni na terasi i brojimo bijela i crvena auta pa ko pobijedi. Juče smo na primjer igrali igricu zvanu “republika srpska”. Može igrati kol'ko oće ljudi. Bit je da uzmeš daljinac i u 3 minuta vremena (može i duže ako je manje igrača) prebacuješ s nekog drugog kanala na RTRS. Svaki put kad prebaciš na RTRS ako u tom trenutku ne začuješ “republika srpska” gubiš poen. Igrali ja, Gara, Nidže, Miha i DJ. Pobijedio Miha naravno. U 3 minuta vremena prebacivanja s nekog kanala na RTRS skupio 667 bodova odnosno 667 puta se čulo u 3 minuta “republika srpska” na tom kanalu. E sad, Miha je Njemac i tvrdi da se kod njih zadnji put toliko puta u toku dana čulo “Njemačka” 1943. godine. Isto tako veli da danas, nijedna ozbiljnija TV stanica u Njemačkoj ne bi pustila, ali nikad, onu našu pjesmu o Srpskoj a kad bi je preveli i umjesto “Srpska” pjevali “Njemačka”. Veli bi jedino kad bi se šprdali. A mi svi slušali i mislili ma šta zna on, jesmo ih naprašili u onom ratu, i tako dalje.

Elem, pošto je bilo ostalo dosta vremena do multimedijalnog spektakla kojeg smo ustvari cijeli dan čekali igrali smo još jednu igricu. Nađete intervju s Predsjednikom, bilo koji urađen juče, ili pak neku emisiju na RTRS, tipa “Srpska danas”. E sad, čim krene intervju ili emisija vi prestanete disati i imate pravo ponovo udahnuti samo kad se opet spomene Republika Srpska. Sinoć smo se siti nadisali i to toliko da nam je dosadilo pa smo brzo pravila promijenili: ne udiše se vazduh nego THC brate. Predsjednik “republika srpska” a mi “ssssssssc”, on ope' a mi ope', on ope' i mi poklopimo. Nije se dalo DJ-u više motati. Napušili smo se Republike Srpske da su nam oči bile onako zastavski crvene. E kad smo se tako patriotski fino nadisali uslijedila je najzanimljivija i najbolja igrica. Zove se “Uhvati oči”. Na TV-u prikazaše intervju s predsjednikom, i to onako neki, usput, stojećki. I da vidiš čuda. Nas koliko je bilo nismo mogli skontati u kom pravcu gleda i što toliko leta očima. K'o da je prno a ćiri se da nije. Obratite pažnju pri nekom sljedećem intervjuu, liku oči utekoše na sve strane, k'o ono vojska devespete.

Dočekasmo u pola devet i prenos multimedijalnog spektakla. Dok smo čekali tih zadnjih par minuta djavo nas nanese na BN i pogledamo govor/iščitavanje Emira Kusturice. Kaže Emir da smo dosad u Višegradu most prelazili iz niđe u niđe a kad on napravi grad da ćemo ići iz niđe u neđe, u grad. Tako je on lijepo čit´o reklamu za svoj sopstveni projekat da su prisutnima suze tekle. A obrij'o se. Samo opet nije kosu opr'o al' tako to ide kod neshvaćenih umjetnika i enigmatičnih nacionalista. Jes mi se opet uspio zgaditi, nema tome izgleda kraja.

Elem, počne upola devet i multimedijalni spektakl, tri de meping. Kaže voditeljka programa to je poklon predsjednika građanima RS. On dobio od svog ćaće pa sad nama daje. A obeć'o da samo budemo uz njega pa će biti dogodine i hljeba i igara.

Tehnički, multimedijalni tri de meping izveden je dobro. Sve ostalo po hiljaditi put je pokazalo da se parama može kupiti sve ali ne može ukus. No daleko od toga da mi se spektakl nije svidio. Sačuvaj Bože. Gledali, nak'o nadisani s još većim uživanjem sve i nismo mogli vjerovati šta se radi od naroda. Svijetovi su se toliko preklopili, sintagme ne mogu više ostati na umnoj razini, materijalizuju se jedna po jedna. Ako nastavimo ovim tempom za deset godina će predstavnici vlasti zaista, ali zaista, ići uokolo s džipovima i po službenoj nam dužnosti svima jebavati majke, sestre, braću, očeve i kerove. Na zidu Banskog dvora prikazano je Nešto Ništa. Sve je čak i nazvano Spektaklom. Tehnologija je trijumfovala nad življem.

Banski dvor samo je krpa koja leti u vazduh. Slijeće orao a raja vrišti k'o da ulijeće voz u stanicu. Veličanstvena je i velika Republika Srpska. Voditeljica objašnjava: to je sad priroda RS, pa to je sad Istorija, pa to je sad energetika i infrastruktura Republike Srpske!!! Nadisani najfinijom Prijedorkom gledali smo u sve te fascinantne oblike, kodove, ćoškove uzbuđenja, ključeve, iščitavanja. Onda je voditeljka u jednom trenutku rekla: a sad budućnost Srpske, a predstavljen nam je Andrićgrad. Čak je rekla nešto tipa futuristički. Futuristički. Futuristički...Grad maketa koji će sadržavati stilove Turske, Austrije, Kraljevine Jugoslavije, gdje će Kusturica snimiti film o Andriću i koji će biti izgrađen na mjestu gdje je most spajao niđe i niđe je naša budućnost? Jedini “konkretan” projekat koji je prikazan na toj projekciji o RS je projekat izgradnje Andrićgrada? Ostadosmo zabezeknuti. Nidže je u međuvremenu i u magnovenju dohvatio oštru rizlu i prerezao sebi grlo. Mi ostali čekali smo kraj projekcije, da vidimo još, možda ima nade mislili smo. Možda će, a gledamo već pet sati RTRS, da se pojavi i neki Bošnjak ili Hrvat na TV-u i da kaže koju, pa nije bitno koju. Al' ništa. Pa ni Emila.

E da ne bi ispalo da i savremenost uvozimo, na kraju ove u početku obećavajuće ali potom dosadne projekcije opet spektakl. Veliki umotani metalni kurac izdigao se ispred palate predsjednika. Na velikom metalnom kurcu narodu je mater jebavala operska pjevačica. Kompozitor, ko drugi nego Mladen Matović, dugokosi i nadasve dosadan režimski umjetnik (ima ih RS kol'ko oćeš) pobrinuo se da vidno preplašena pjevaljka na plejbek otpjeva svih 12 hiljada A-slova teksta. E da bi narod shvatio da to nije jadna i čemerna improvizacija na vr' kurca pjevaljka je bila obučena u neku fol futurističku foliju. Svi su se oko tog dijela spektakla izgleda raspali od rada i truda. Jebi ga kad tako izgleda moderna Evropa. Kad je završio i taj krajiški u foliju umotani jodl na vrhu skalamerije ispred predsjedničke palate spektakl je bio okončan. Gara je htjela skakati s terase, ja sam gorko plakala a DJ i Miha su govorili “republika srpska” i kezili se besprizorno. Kako je velika i veličanstvena!!!

Nismo nikad imali tako jaku želju da odemo.

Nismo nikad imali tako jaku želju da odemo u partizane.

Sunce ti nejebem žarko

Mama, Sunce ti nejebem žarko šta je ono?!

To je prva rečenica e-maila što mi ga je prije dobrih deset dana poslao moj sin, reagujući na video rad Mladena Miljanovića prikazan u emisiji o banjolučkoj kulturnoj sceni pod nazivom Art Mašina a koja se prikazuje na RTRS-u. Te večeri bila sam na putu i tek poslije sam našla vremena da i sama pogledam spornu epizodu odnosno film, i to nakon nekoliko podsjećanja i uvjeravanja s njegove strane da se radi o najfinije lošem umjetničkom radu.

Međutim,tad već bila sam mu skrenula pažnju na neprirodnu spojenost negacije i omiljenog balkanskog glagola (ali samo to). “Ne mama, to je psovka nejebica gdje se negacija piše spojeno”- objasnio mi je u Re:-u na moj e-mail, koji je i sam bio Re: na njegov e-mail.

Ah da, jebene psovke nejebice. Da je Levi Strauss kojim slučajem umjesto u tužne došao nekad davno u naše otužne trope i da mu je koji lokalni subjekt slučajno nejebao majku ko zna bi li se struktura uopšte rodila bila. Jer ne vjerujem da bi igdje osim u srpsko-hrvatskom govornom području sreo recimo majku sličnu mojoj ujni koja je običavala svojim kćerkama kao pokoru zbog neke greške ili neurađenog posla vikati: Jebo vas brat! Prvi put kad sam se susrela s tom psovkom ostala sam šokirana i to svoje stanje podijelila sa meni nasuprot sjedećom bijesnom ujnom. Ona se, međutim, činila još iznenađenijom: Ali Rado, pa one nemaju brata! - objasnila mi je zureći u mene očima što su izgleda krile primjerak nekog endemskog moždanog režnja. Bila je to, za moje iskustvo, prva psovka nejebica najrazvijenije vrste u kojoj se i “jebeni” glagol koristi u pozitivnom smislu ali je smisao cjeline izokrenut i valjda poništen. Psovke nejebice su jako dobar izum. One vode ka istom onom energetskom pražnjenju kojem vode svi oblici bjesoizljeva ali je njen krajnji rezultat bio i odsustvo osjećaja krivice odnosno nepostojanje odgovornosti. Danas, kad je ovaj zadnji oružani sukob završen i kad je više nego ikad prije izbjegavanje odgovornosti najzajednačkiji imenitelj svih naših naroda i narodnosti, psovke nejebice predstavljaju, po meni, jedan od najpotencijalnijih elemenata za izučavanje kako antropolozima/ginjama tako istoričarima/kama, političarima, mirovnim aktivistkinjama, itd.

Šteta je u ovom trenutku krenuti dalje a ne prisjetiti se još jednog finog primjera psovke nejebice. Prije dvije godine bila sam u posjeti Majci Lajki i Ocu Zavili u Radimlju. Sjedeći na trijemu i trijebeći buve po zadnjem vašljivom lutalici kojeg su tih dana bili udomili osluškivala sam pulsiranje komšiluka. Prvi i najvaljaniji njihov komšija, neki Stole, kopao je septičku jamu. Naglas je negodovao što je u trenucima uživanja (odnosno kad to pokušava) okružen svojom mnogobrojnom djecom i što se ista razbježe kad god “ima nekog posla”. U jednom trenutku, nije odmakao ni pola metra od kore dvorišta, pukla mu je držala njegovog već ofucanog pijuka. Valjda kako i nalažu slične falusne frustracije od bijesa crven Stole glasno je opsovao Isusovu sestru. Lajka je naravno već duže vrijeme bila upoznata s ovom labijalnom praksom svog komšije i potvrdila je moju sumnju da se radi o nepsovanju: Stole kao i svaki prosječni pravoslavac nikad nije pročitao Novi Zavjet a od Starog poznaje naravno samo homofobne i mizogine pasuse, za njega Isus nema sestru (doduše nema je ni u jedne od dvije strane filioque spora za koji Stole isto tako ne zna) te stoga njegova psovka nema naboj uvrede, sam pred sobom i pred kim već treba on je čist, nema mjesta za peccata mundi, po istoj logici opsuje Stole i boginju, rogove Svetog Ilije, svetu kurvu, crkveni minaret, popovu postekiju a u manje religioznim napadima inspiracije i kurac ovce jalovice, zelenu pogaču, suvo morsko dno, radimljansku rižu i sl.

I kakve sad to sve veze ima sa prvopomenutim umjetničkim radom. I mnoge i nikakve. Zavisi s koje strane se nejebemo. Meni je lično tako njegovan lokalni mentalitet i osjećaj za istinu u mnogome pomogao da razumijem bujanje mlade bosanskohercegovačke savremene umjetničke produkcije odnosno onog dijela koji zajedničkim imenom zovem fake art a koji naravno nikako nije endemska pojava no nažalost ulazi u polje mog interesovanja, i to pomalo i protivno mojoj volji. Ali šta je tu je. O fake artu sam pisala i pisaću nekom boljom prilikom (čitaj kad budem imala više živaca opisati ostale uzroke koji su mnogobrojni). Bitno je spomenuti da postoje intencionalni i nenamjerni fake art od kojih je ovaj drugi naravno kud i kamo gori i prošireniji “u nas” te ga nerado latinizujem.

U Art Mašini 19. oktobra ove godine gostovala su dva BiH umjetnika, oba furaju savremenu umjetnost, sa više ili manje uspjeha. Sama emisija, tj. izdanje dano rečenog datuma počelo je nejebicom koja izaziva nevjericu. Poruka foršpana “ Neukusu treba reći ne” Discipline Kičme u finoj je disproporciji sa izgledom studija, voditeljka finog, pristojnog i običnog izgleda ne obiluje pretjeranom količinom informacija (što je generalno problem RTRS-ovih radnika). Sve odiše dobropoznatim shvatanjem kulture i umjetnosti kao vikendskom zabavom žitelja palanke koji nisu prostaci, ne pitaju nepristojna pitanja, vole pudle i škripu parketa, mrze pse lutalice i kaku po parkovima...i naravno ne namjeravaju da ikoga lage. Iz pozadine “urbana legenda” se otvoreno s ostalim gostima bori za audio dominaciju.

Gosti u studiju su profesor i njegov najbriljantniji student. Profesor slavi trideset godina rada. Student je, u slavu profesora, nikako u svoju ličnu, napravio film. Iz filma saznajemo tek nekoliko pojedinosti o profesorovom životu ali ipak mnogo više od onog što nam profesorove monografije i godišnje izložbe mogu reći. Iz prostog razloga što ih ni nije bilo mnogo ili ih nema nikako. U tom svjetlu, studentov napor da zajednici ukaže na jednu fantastičnu umjetničku dušu (da budem u skladu s diskurzivnim dekorom emisije) što Veso Sovilj uistinu i jeste, je za svaku pohvalu. Nejebeš ga neće se MSURS sjetiti da štogod napravi ili objavi za Vesinih trideset godina rada. No student ima nekoliko problema koje uklanja, valjda s uspjehom, u postpostprodukciji nasilno kontekstualizujući svoj rad i prodavajući jaja pod bubrege. Jer, već i ptice na granama oko ALU-a i MSURS-a znaju da se ne poteže za Vesom zato što se posebno voli Veso nego zato što je to korisno. To da je Veso bio najtalentovaniji umjetnik svoje generacije znaju svi studenti banjolučke Akademije i tu činjenicu iskorištavaju kad mogu. Osim što se rado druže s Vesom savremeni BiH umjetnici i umjetnice rado ga zovu i uključuju u raznorazne izložbe i predstavljanja. Idući linijom “s kim si taki si” vjeruju da će to valjda dati legitimitet i njihovom umjetničkom predstavljanju. Naravno ni Veso nije budala, i dobro da je tako, pa je u zadnjih trideset godina već bio u svakojakom društvu i nahodao se. To što se tih trideset godina svelo na one studentske prije rata i one studentske sada kad i Republika Srpska mora biti država i imati svoju Istoriju umjetnosti, ne mari. Jedini je problem što je Veso, napokon prihvaćen, ogrezao u prihvatljivost (slično “povlađivanju malograđanskom sentimentu” samo na višem nivou) i suprotno praksi dobrog učitelja i sopstvenom inače izoštrenom shvatanju umjetnosti nije studentu odvalio jednu dobru pedagošku nego je nastavio da igra igru nadoknađivanja nekad propuštenih šansi.

Miljanović iz kombinacije diletantskog kadriranja i montaže i brutalnog očiglednog maltretiranja jednog divnog čovjeka izlazi s nekoliko klasičnih metoda nasilne kontekstualizacije. Prva od njih je svakako metafora, omiljeni alat promašenih umjetničkih djela savremene umjetnosti. Brutalnost u filmu (misleći na onu fizičku iskazanu prema Vesi, ne na onu “u vazduhu” iskazanu prema našoj percepciji) Miljanović pravda metaforom Vesinog teškog života u ratom periodu. Nažalost, ni film ni kolektivno znanje ni opšta mjesta ne kazuju nam po čemu je to Vesin život brutalniji od života ostala četiri miliona BiH građana i građanki. Nije valjda zato što je bio vojnik i od toga nije napravio kuću. Isto tako nije bio ni ranjen, ubijen, zatočen niti mu je kuća srušena. Čak ga sigurno ne izdvaja ni to što se odrekao snova zarad nacije a ova mu na njegov patriotizam uzvratila egzistencijalnim neprdežom.

Brutalnost u filmu rezultat je Miljanovićeve nesposobnosti da kao autor kontroliše povjerene mu statiste i spremnosti da se zarad realizacije svake svoje ideje, pa bila ona uporno na nivou dosjetke, poigrava s dostojanstvom njemu bliskih ljudi. Nesposobnost savremene umjetničke scene da vidi carevu golotinju u vezi je s njenom nesposobnošću da bilo šta što ima prizvuk “svjetskog” prihvati kao neupitnu istinu i da kritički odnos shvata kao lični i seksualni odnos izmedju na primjer kritičara/ke - člana/ice žirija neke nagrade i dobitnika/ce iste. Sve za šta neko tvrdi da je umjetnost može biti umjetnost, sve za šta neko tvrdi da je bombona može biti bombona. Revolucija identitarnih modela nam može dakle omogućiti da uz najveći užitak žvaćemo brabonjke i smatramo kako su fine bone ali na kraju dana neminovno ćemo ili povratiti ili ožedniti.

Miljanović svoj film – rezultat etičke i moralne odgovornosti prema profesoru, stavlja u tip eksperimentalnog filma ostavljajući nam da nagađamo o čemu eksperimentalnom se tu radi i da se, (uplašeni valjda njegovim umjetničkim autoritetom, autoritetom njegovog lijenog profesora ili onim jedne ispodprosječne emisije o kulturi) pravimo da smo skapirali i da smo in.

Kako ja to shvatam film je eksperimentalan jer se umjetnik nikad ranije nije bavio filmom pa sad eksperimentiše. Javnost kojoj je film namijenjen nije do sada sigurno vidjela sličan film pa je i to eksperimentalno. Film je “režiran” ali istovremeno dokumentuje stvarnost te je nepredvidiv pa je i to eksperimentalno. To je prvi film snimljen sa šest kamera a što ne dolazi do izražaja, i to je eksperimentalno. Čovjek je punk'd po prvi put na filmu pa je i to eksperimentalno. Angažovani su helikopteri i snimalo se iz vazduha. Ne vidi se prelaz iz ruralnog/naturalnog u urbano pa je i to eksperimentalno (osim ako nije Banja Luka ništa manje selo od Ključa). Sve to jeste eksperimentalno, al' u šipcima odnosno u okvirima RTRS i ALU filmske produkcije. Jedino što nije eksperimentalno jest propitivanje i manipulacija istinom i realnošću. Ko je gledao Dnevnik II zna da je RTRS u tome tata mata.

Sve me navodi na pomisao da je student, iako briljantan, ipak uspio propustiti profesorovo omiljeno predavanje: nikako u pasti u zamku i realizovati svaku dosjetku jer ove su često jednostavno glupe.